Vijesti iz muzeja, br. 5, 2025.
Večernja romantika u Velikom Taboru: nova dimenzija Valentinova
Dvor Veliki Tabor ove je godine doživio prekretnicu u obilježavanju Valentinova. Umjesto dosadašnjeg fokusa na dječje i obiteljske radionice, posjetitelji su u petak, 14. veljače, prvi put imali priliku doživjeti večernji program namijenjen odraslima – i oduševili se!
Cjelodnevni program Dana zaljubljenih započeo je u Desiniću, gdje su učenici Osnovne škole Đure Prejca poslušali edukativno predavanje muzejske savjetnice Nadice Jagarčec Legenda o Veroniki Desinićkoj, upoznavši se tako s najpoznatijom taborgradskom junakinjom. Viša konzervatorica tehničarka Andrea Brlobuš potom je održala radionicu Kinč – tradicijske rožice od papira koja je uključivala uvod o povijesti tradicijskog kinča te, naravno, izrađivanje cvijeća od krep papira prema prethodno prikazanim uputama.
Vrhunac Valentinova bio je glazbeno-poetski doživljaj unutar zidina Dvora. Program se sastojao od izmjene ljubavnih glazbenih brojeva u strastvenoj izvedbi Dine Miklaužića i poezije koju je nadahnuto čitala Katarina Špoljar. Uživanje u umjetničkom dijelu programa nadopunile su i kulinarske poslastice – posjetitelji su se mogli počastiti ukusnim zalogajima i pjenušcem. Potvrda uspjeha bila je vidljiva već nekoliko dana prije cjelokupnog događanja – sve ulaznice, njih 57, bile su rasprodane! Očito je da su organizatori ponudili proizvod koji odgovara interesima i potrebama publike te tako pridonijeli obogaćivanju ponude kulturnog turizma Hrvatskog zagorja. Potaknuti takvim odazivom i iznimno pozitivnim reakcijama, nastavljaju raditi na aktivnostima koje su na rasporedu u nadolazećim mjesecima te postavljati novu tradiciju koja će Dvor Veliki Tabor zasigurno dodatno istaknuti na kulturnoj karti čitave regije.
(Jelena Šekrst)
Treća uzastopna suradnja između Galerije Antuna Augustinčiča i Srednje škole Bedekovčina
Od 13. do 17. siječnja 2025. godine u Klanjcu je, po treći put zaredom, održan edukativni program nastao u suradnji Galerije Antuna Augustinčića i Srednje škole Bedekovčina.
Program je osmišljen za učenike dvogodišnjeg programa Srednje škole Bedekovčina koji se obrazuju za zanimanje pomoćnog proizvođača keramike.
Program je uključivao obilazak uz vodstvo kroz Galeriju i Studio Galerije Antuna Augustinčića. Učenici su sudjelovali na muzejskoj radionici Dodir memorije / Memorija dodira, na kojoj su uz taktilno uočavanje elemenata forme triju Augustinčićevih brončanih skulptura, portreta povijesnih osoba, majstorovih suvremenika, pokrivenih očiju odgonetavali koju skulpturu dodiruju.
Uz to se na trodnevnim radionicama nastavljalo modeliranjem autoportreta na kiparskim konstrukcijama. Izradom autoportreta učenici su potaknuti na razvoj samopouzdanja i ljubavi prema stvaranju. Na glinenim autoportretima učenici su izrađivali gipsane kalupe koje će koristiti u nastavku školskog programa. Iz gipsanih kalupa lijevat će se i glazirati keramički autoportreti učenika. Učenici su sa svojim asistentima u nastavi i nastavnikom Mladenom Goričkim sudjelovali i na prezentaciji edukativnog filma Recept za skulpturu koji opisuje izradu gipsanog odljeva figure.
Program je osmislila viša kustosica pedagoginja Petra Šoltić nakon nekoliko posjeta školskoj radionici učenika. Odlučila im je ponuditi sadržaje koji bi popunili eventualne praznine nastavnog plana i programa te im koristili u budućnosti, u okviru struke koja zahtijeva kreativnost. Učenici su na radionicama prikupili mnoga nova saznanja i iskustva, a cjelokupni je program na njih ostavio veliki dojam.
U krapinskom muzeju održane XX. Zimske radionice i igraonice
Muzej krapinskih neandertalaca atraktivnim stalnim postavom privlači brojnu publiku, a posebno se ističu obitelji s djecom, kojima je Hušnjakovo u Krapini omiljena destinacija vikendima i u vremenu školskih praznika. Kako su djeca izuzetno zainteresirana za prapovijesne teme, često uz obilazak muzejskog postava i nalazišta imaju priliku sudjelovati i u raznovrsnim edukativnim radionicama. Jedan od najpoznatijih takvih programa krapinskog muzeja su Zimske radionice i igraonice koje se održavaju u vremenu zimskih školskih praznika te su namijenjene djeci predškolskog uzrasta i nižih razreda osnovnih škola.
U sklopu programa koji traje i do pet dana, organiziraju se različite radionice kojima je osnovno obilježje samostalno istraživanje i kreativno izražavanje. U ugodnoj atmosferi sudionici otkrivaju zanimljivosti iz svijeta prapovijesti, uče o fosilima, mineralima, razvoju života na Zemlji te životu krapinskog pračovjeka. Svaka muzejska tema djeci se približava kroz interakciju pa su radionice ispunjene aktivnostima poput iskopavanja fosila u pješčaniku, potrage za mineralima u stijeni, izrade glinenih modela praživotinja i istraživanja mikrofosila pomoću mikroskopa. Tu su i igre s dinosaurima te svladavanje prapovijesnih vještina poput izrade neandertalskog koplja ili šivanja pomoću drvene igle i kamene alatke.
I ova 2025. godina u Muzeju krapinskih neandertalaca započela je održavanjem jubilarnih, XX. Zimskih radionica i igraonica. Tako su se u petak, 3. siječnja, u aktivnosti uključili predškolci, a u subotu djeca nižih razreda osnovnih škola. Uz neizostavan obilazak stalnog postava i nalazišta, mladi zaljubljenici u prapovijest iskopavali su fosile u pijesku, opremljeni geološkim alatom krenuli su i u potragu za mineralom u stijeni, a kreativnost su izrazili stvarajući dioramu koja prikazuje vunastog mamuta u ledenom dobu. Na taj način su se djeca upoznala s osnovnim geološkim i paleontološkim pojmovima, naučila su mnogo o krapinskom pračovjeku, a saznala su i brojne zanimljivosti o izumrlom ledenodobnom divu – mamutu.
U program Zimskih radionica i igraonica ponajviše se uključuju djeca iz lokalne zajednice i različitih dijelova Hrvatskog zagorja te se tako od najranije dobi upoznaju s prirodnom i kulturnom baštinom svoga zavičaja i njezinom važnošću. Zato Muzej počinju doživljavati kao ugodno mjesto druženja i učenja kroz igru i zabavu pa se sudionici takvih edukativnih radionica uvijek iznova vraćaju i s radošću prijavljuju za sudjelovanje u ostalim muzejskim aktivnostima.
(Lorka Lončar Uvodić)
Matija Gubec, kralj seljački
U mjesecu veljači slavimo ljubav, ali slavimo i pravdu, sjećajući se Velike seljačke bune pod vodstvom Gupca. Na godišnjicu Stubičke bitke uprizoreno je događanje koje nas je vratilo u prošlost, uz brojne statiste i zaljubljenike u povijest. A Muzej, zatvoren za posjetitelje, radi i dalje na očuvanju sjećanja na tu iznimno važnu epizodu iz hrvatske povijesti. Ovom ćemo prilikom krenuti putem predmeta koji su nedavno ušli u fundus. Riječ je o fotografijama koje prikazuju prizore iz drame Mirka Bogovića (1816. – 1893.), odvjetnika, političara i književnika. Pisao je pripovijetke, pjesme i drame, što je za nas posebno bitno. Kao ni novele, ni drame mu nemaju osobite estetske dosege, no njegova usmjerenost na događaje iz hrvatske povijesti dovela ga je i do Seljačke bune te je 1859. godine objavio dramu Matija Gubec, kralj seljački. Radi se o tragediji u pet činova, pisanoj u desetercu, skromnih književnih dosega. Bogovićeva ambicija ionako je bila više usmjerena političkoj agitaciji, nego što je stremila književnim postignućima. Jednako tako, Bogović nije imao namjeru strogo prenositi povijesne činjenice. U njegovoj drami Gubec ima kćer Stanu koja je Gregorićeva zaručnica, a pratimo i tragičnu ljubavnu priču Pasanca i njegove zaručnice Mare. Jelena Zrinska, supruga Franje Tahyja, sestra Nikole IV. Zrinskog (Sigetskog) (a ne poznatija sudionica Zrinsko-frankopanske urote), prikazana je kao brižna donatorica. Povijesni izvori Jelenu pak opisuju kao sklonu raskoši te bilježe da je otimala od podložnika. Kako bi opravdao loše postupke Franje prema supruzi, koju je u prošlosti odvojio od voljenog zaručnika, u drami Jelena ne rađa Franji sina, iako ih je u stvarnosti rodila petoricu (i tri kćeri). U drami ona odlazi u samostan i vraća se kako bi njegovala muža na samrti, iako je umrla nekolikog godina prije njega. No, naravno, književnost nije historiografija, i Bogović je priču prilagodio svojim dramskim potrebama. Ipak, na to se često zaboravlja te se književnim djelima pristupa kao povijesnim izvorima. Drama završava Gupčevim smaknućem na Markovu trgu.
Uloge u predstavi odigrali su neki od najvećih glumaca svoga doba, pa su tako Gupca igrali Adam Mandrović, jedan od najboljih hrvatskih glumaca 19. stoljeća, te slavni Dubravko Dujšin. Gupčevu kćer Stanu uprizorila je legendarna Ljerka Šram. Treba reći i da je scenografiju obnovljene predstave (1945.) potpisao Krsto Hegedušić.
Prizor koji vidimo na priloženoj fotografiji prikazuje smrt Mare iz trećeg čina. Ostaje nam još otkriti iz koje je godine ta izvedba i gdje je bila. Naime, samo na pozornici HNK-a između 1878. i 1941. godine drama je izvedena 48 puta, s tim da je 1937. skinuta s repertoara zbog demonstracija za vrijeme izvedbe. Kazalište je nakon Rata ponovno otvoreno upravo svečanom izvedbom Matije Gupca, pa je predstava do 1960. godine odigrana još 63 puta, od toga tri puta u izvedbi Prosvjetnog društva Hrvatskih Zagoraca, o kojem će riječi biti nekom drugom prilikom. Važnost tog djela pokazuju riječi teatrologa Nikole Batušića, da se od hrvatske preporodne dramatike i one koja ju neposredno slijedi, kao što je povijest pokazala, s vremena na vrijeme i uz značajnije retuše, mogao pojaviti na pozornici i u kasnijim razdobljima jedino Matija Gubec Mirka Bogovića.
(Vlatka Filipčić Maligec)
Valentinovo i hrvatski narodni običaji
Valentinovo ili Dan svetog Valentina u svim dijelovima svijeta svake godine slavimo i obilježavamo 14. veljače. Danas je to blagdan koji slavi ljubav te često uključuje izmjenjivanje darova kojima zaljubljeni parovi dodatno iskazuju osjećaje. Srce je najpoznatiji i najrašireniji simbol Valentinova, no u hrvatskoj je tradiciji božja ovčica ili božji volak, danas svima znana kao bubamara, također jedan od simbola ljubavi. Kad ti bubamara sleti na ruku, to donosi sreću. S one strane na koju bubamara odleti, stići će ti ljubljeni. Međutim, svako obilježavanje Valentinova nosi spoj religioznih, kulturnih i povijesnih utjecaja koji su oblikovali današnje tradicije i običaje.
Mnogi narodni običaji u Hrvatskoj povezani su s kršćanstvom i staroslavenskom mitologijom, pa tako i običaji povodom Valentinova. Sveti Valentin bio je ranokršćanski biskup i mučenik koji je živio u 3. stoljeću. Zaštitnik je zaljubljenih, zaručenih i vjenčanih parova, ali i zaštitnik oboljelih od padavice, pčelara, oboljelih od kuge te zaštitnik putovanja. Valentinovo se obilježava u mjesecu kad se proljeće budi, zbog čega svetog Valentina smatramo proljetnim svecem. Slavi se ljubav i plodnost koja naviješta proljeće i toplo vrijeme. Za oblikovanje običaja kojih se danas držimo zaslužne su različite narodne predaje. Jedno od takvih vjerovanja kazuje da ako će na Valentinovo biti lijepo vrijeme, takva će biti cijela godina. Mlade djevojke tog su dana pažljivo promatrale ptice u letu. Prema vjerovanju, ako će vrabac proletjeti pokraj nje, udat će se za siromaha s kojim će biti jako sretna, a ako ugleda češljugara, udat će se bogato, dok je crvendać bio znak udaje za mornara. Vjenčanja se nisu obavljala za vrijeme velikih blagdana, poput Božića i Uskrsa, stoga je vrijeme oko Valentinova, kojeg obilježavamo između božićnih blagdana i korizme, bilo idealno za pripremanje vjenčanja. Žene taj dan nisu prele niti radile teže kućanske poslove, a postilo se i molilo svetog Valentina da zaštiti ljude od bolesti.
Ipak, najpoznatije obilježavanje tog dana u Hrvatskom zagorju vezano je uz vjenčanje ptičica i igru s djecom. Dan prije Valentinova, na vanjsku prozorsku klupčicu djeca su stavljala sastojke za svadbene kolače koje će ptičice napraviti. Brašno, šećer, sol, kvasac, ili nešto drugo od sastojaka nalazilo se na prozoru, a djeca su nestrpljivo čekala jutro, dan kad se ftičeki ženiju. Rečeno im je da po dvorištu traže poklone koje su im ptičice ostavile kao zahvalu, a hrabrija djeca išla bi bosa jer su tako dobila dodatan poklon – crvene čizmice, ili, kako se u nekim krajevima kaže, zebice. U to doba vrijeme je bilo hladnije nego danas, stoga su te crvene čizmice zapravo bile ozebline od hladnoće. Ipak, djeca su u dvorištu uvijek pronašla slatka peciva, jabuke i bombončiće koje su im ostavili odrasli. Taj običaj je najpoznatiji u Zagorju i Međimurju, ali i u drugim krajevima Hrvatske pronalazimo iste ili slične načine obilježavanja Valentinova. I danas se peku peciva u obliku ptičica, odlazi se na svetu misu, a zatim u šumu kako bi se nahranile svadbene ptičice.
Narodni običaji dio su identiteta pojedinih naroda koji su danas sačuvani zahvaljujući usmenoj predaji te čuvanju i prenošenju tradicije u pojedinim mjestima, ali i ustanovama. Uoči Valentinova, Muzej “Staro selo“ Kumrovec je 8. veljače organizirao radionicu za djecu i odrasle pod nazivom Ftičeki se ženiju kako bismo se prisjetili starih običaja obilježavanja Valentinova, ali i potaknuli daljnje njegovanje tradicije i običaja vezanih uz taj dan. Sudionici su izrađivali ptičice od vune te ukrašavali srca, simbole ljubavi.
(Mateja Harapin)