Vijesti iz muzeja, br. 7, 2025.
Veliki uspjeh događanja Tajne mačeva
U subotu, 5. travnja 2025. godine, Dvor Veliki Tabor bio je ispunjen oružjem, zaštitnom opremom, mačevaocima, streličarima, tragačima za blagom te brojnim posjetiteljima – sve zbog premijerno održanog događanja Tajne mačeva!
Muzeji Hrvatskog zagorja za tu su prigodu organizirali izložbu hladnog oružja i zaštitne opreme iz Kulturno-povijesne zbirke Dvora Veliki Tabor, turnir u povijesnom mačevanju udruge Ars Gladiatoria te muzejsko-edukativne radionice Streličarenje i Potraga za tajnim mačem.
Izložbu je pripremila te posjetiteljima predstavila muzejska savjetnica Nadica Jagarčec, naglasivši kako na njoj dominiraju mačevi, najvažnija oružja i simboli srednjovjekovnih plemića-vitezova, no moguće je vidjeti i helebarde, bojne kose te zaštitne oklope. Radi se, dakle, o najreprezentativnijim predmetima zbirke koji su prikupljani tijekom posljednjih dvadeset godina, među kojima se kao najstariji ističu kasnosrednjovjekovni mačevi iz 13. stoljeća. Zanimljivi su i mač dvoručnjak iz 16. te mač za ruku i pol iz 17. stoljeća, kao i raskošni oklop njemačkih najamnika čije su svijetle i tamne dekorativne trake služile za prepoznavanje čina.
Uslijedio je cjelodnevni turnir u povijesnom mačevanju udruge Ars Gladiatoria Zagreb. Dio članova udruge borio se u parovima, osiguravajući uzbudljive trenutke u sklopu dvaju borilišta. Svaka je borba imala i po dva suca. Ostali su članovi zainteresiranim posjetiteljima zasebno demonstrirali vještine povijesnog mačevanja, kao i opremu koju koriste. Udruga je općenito posvećena istraživanju povijesnih borbenih tehnika, a članovi sva saznanja nastoje isprobati i primijeniti u praksi kroz treninge koji se odvijaju dva ili tri puta tjedno. Pritom koriste suvremenu zaštitnu opremu i tupe metalne mačeve.
Usporedno s turnirom, posjetitelji su tijekom cijelog događanja mogli iskušati vještine i sreću u sklopu muzejsko-edukativne radionice Streličarenje koju je vodila viša konzervatorica tehničarka Andrea Brlobuš. Mnoštvo novopečenih streličara dobilo je osnovnu obuku vezanu za rukovanje lukom i strijelom, a potom i priliku za gađanje mete.
Kraj događanja, uz završetak turnira, obilježila je muzejsko-edukativna radionica Potraga za tajnim mačem pod vodstvom kustosice Jelene Šekrst. Na temelju prethodnih prijava, sudionici su bili podijeljeni u ukupno pet timova (s minimalno dvama članovima po timu) te su sudjelovali u potrazi slijedeći upute za svoj tim. Nakon dobivene boje i početne kartice, bilo je potrebno sakupiti ostalih deset kartica krećući se po muzeju od točke do točke. Zadnja kartica sadržavala je uputu za pronalazak tajnog mača. Igra je bila natjecateljskog tipa te je za pobjedu bilo potrebno biti najbrži, sakupiti svih deset kartica (uz onu početnu) i donijeti tajni mač. Najbrži tim je, osim mačem, bio nagrađen i ručkom u restoranu Grešna gorica.
Događanje Tajne mačeva, iako prvi put ostvareno u tom obliku, samo je jedno u nizu planova Muzeja Hrvatskog zagorja za naredno razdoblje. S nestrpljenjem iščekujemo što je iduće na rasporedu, a više informacija otkrivamo uskoro. Pratite nas i dalje!
(Jelena Šekrst)
70. obljetnica izgradnje spomenika u Addis Abebi
Prije točno 70 godina, 1955., Antun Augustinčić i Frano Kršinić u glavnome gradu Etiopije, Addis Abebi, izveli su Spomenik žrtvama fašizma, jedan od najvećih kiparsko-arhitektonskih poduhvata svog vremena, čije originalne gipsane modele reljefa u fundusu čuva Galerija Antuna Augustinčića.
Krajem srpnja 1954. godine, etiopski car Haile Selassie došao je u posjet Jugoslaviji i bio gost Josipa Broza Tita na Brijunima. Tom se prigodom pojavila ideja o izgradnji spomenika u Etiopiji koji bi komemorirao žrtve talijanske fašističke okupacije. Naime, dugogodišnje posezanje Italije za Etiopijom rezultiralo je 1935. godine okupacijom i masakrom koji su izvršile talijanske trupe pod zapovjedništvom maršala Rodolfa Grazianija, prilikom čega su pobijene tisuće stanovnika Addis Abebe.
Kao autor spomenika predložen je Antun Augustinčić, koji je ponudu prihvatio uzevši za suradnika Frana Kršinića. Krajem prosinca 1954. godine Augustinčić i Kršinić otputovali su u Etiopiju da odaberu izgled i mjesto za spomenik. Na osnovi vlastitih iskustava u gradnji spomenika te prikupljenih lokalnih povijesnih, etničkih i urbanih elemenata, radili su skice i proračune. Odlučili su se za obelisk kao dominantan gradbeni element, referirajući se na granitni antički monolit iz Axuma, jednog od simbola etiopskog identiteta. Na svim triju stranama obeliska visine 26 metara Augustinčić i Kršinić zamislili su dva niza brončanih reljefa, u gotovo punom plasticitetu, koji prikazuju događaje od 1935. do 1937. godine, a iznad njih carski simbol, figuru judejskog lava.
Arhitektonski dio spomenika razradio je Ante Lozica u suradnji s Josipom Frankolom i Ivanom Glogojom. Po tim su nacrtima radnici Industrije jadranskog kamena i mramora na Braču izradili 210 tona kamenih dijelova za oplatu armiranobetonske jezgre obeliska te popločenje platoa i stepeništa. Ujesen 1955. godine oni su, u suradnji s poduzećem Rad i etiopskom tvrtkom SABA, izgradili obelisk i postavili ga u središtu Addis Abebe, ispred starog carskog dvora. Za to su vrijeme, u Augustinčićevu ateljeu na Jabukovcu, kipari Želimir Janeš, Valerije Michieli, Luka Musulin i Nikola Njirić povećali reljefe, ugaone figure i figuru lava. Spomenik je svečano otkriven 2. studenoga 1955. godine na carev srebrni jubilej krunjenja.
Kako je dan masakra, 19. veljače 1937. godine, u etiopskom kalendaru 12. dan mjeseca Yekatita godine 1929., u Etiopiji je spomenik poznat pod imenom Spomenik žrtvama 12. Yekatita, odnosno Sidist Kilo, po nazivu tog dijela grada. Nakon što je spomenik podignut, u njegovu se podnožju svake godine održavala komemoracija masakra. Nakon promjene režima 1974. godine, u Etiopiji su porušeni skoro svi spomenici iz doba cara Hailea Selassia, a posebice oni s motivom judejskog lava. Začudo, Spomenik žrtvama 12. Yekatita / Sidist Kilo još uvijek stoji netaknut na istom mjestu; štoviše, ponovo je postao pozornicom tradicionalnih svečanosti.
Kršinić i Augustinčić su za Etiopiju izveli tri spomenika – uz onaj u Addis Abebi, izveli su Spomenik etiopskom partizanu u Holleti 1957. te Spomenik rasu Makonnenu u Hararu 1959. godine.
*
Haile Selassie I., pravim imenom Ras Tafari (Ejersa Goro, Etiopija, 1892 – Addis Abeba, 1975), je 225. car Etiopije. Sin je etiopskog vojskovođe rasa Makonnena, školovan u katoličkoj francuskoj misiji u Addis Abebi, a na prijestolju je naslijedio caricu Zauditu I. Još kao regent (1916 – 1930) putovao je po europskim zemljama, ukinuo ropstvo i 1923. godine uveo Etiopiju u Ligu naroda. Vrijeme talijanske okupacije Etiopije (1936 – 1942) proveo je u progonstvu u Velikoj Britaniji, nakon čega se vraća u domovinu gdje provodi socijalne i agrarne reforme. Iako je 1955. godine formalno ustanovio parlament i sudski sistem, zadržao je carske ovlasti. Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina bio je vrlo aktivan u vanjskoj politici (Pokret nesvrstanih, Organizacija afričkog jedinstva) i često posrednik pri smirivanju sukoba između afričkih zemalja. Godine 1974. vojni režim Derg svrgnuo ga je s vlasti i ukinuo monarhiju. Godinu poslije Selassie umire u kućnom pritvoru. Izvan Etiopije uživao je veliki ugled, osobito unutar rastafarijanskog pokreta, koji ga je percipirao kao mesijanskog ujedinitelja svih Afrikanaca.
(Davorin Vujčić)
Krapinski pračovjek gostuje na Bledu
U petak, 4. travnja 2025. godine, u svjetski poznatom dvorcu na Bledu, otvorena je gostujuća izložba Muzeja krapinskih neandertalaca Krapinski pračlovek. Riječ je o izložbi putujućeg karaktera koja je prije više od osam godina putovati započela upravo u Sloveniji. Izložba na zanimljiv i interaktivan način upoznaje javnost s najbogatijim nalazištem neandertalskog čovjeka na svijetu, najbrojnijom fosilnom zbirkom neandertalaca te mnogobrojnim aktivnostima krapinskog muzeja. Autor izložbe je geolog Jurica Sabol, ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja.
Posjetitelji Bledskog dvorca moći će vidjeti originalne osteološke ostatke izumrlih životinja iz razdoblja gornjeg pleistocena koje su s neandertalcima obitavale na području Krapine prije više od 125 000 godina. Izloženi su fosili vunastog mamuta (Mammuthus primigenius), špiljskog medvjeda (Ursus spelaeus), pragoveda (Bos primigenius), stepskog bizona (Bison priscus) i toplodobnog nosoroga (Coelodonta antiquitatis). Uz kopije fosilnih ostataka neandertalaca, kamene artefakte, mnogobrojne karte, u manjem je dijelu predstavljen i bogati opus Dragutina Gorjanovića-Krambergera. Najveća će atrakcija, pogotovo djeci, biti četiri hologramska prikaza nastala primjenom modernih tehnologija – mamut, jelen, nosorog i špiljski medvjed.
Bledski dvorac poznat je po bogatoj povijesti i muzejskoj zbirci koja posjetitelje vodi kroz tisućljetnu prošlost Bleda, od prvih doseljenika sve do danas. Jedan je od najprepoznatljivijih slovenskih kulturnih spomenika te dobitnik nagrade Živa za najbolji slavenski muzej 2024. godine, čime je potvrđena njegova iznimna vrijednost i važnost u širem europskom prostoru.
S druge strane, Muzej krapinskih neandertalaca i Nalazište Hušnjakovo prvi su nositelj Oznake europske baštine u Hrvatskoj, a ta prestižna Oznaka, koju dodjeljuje Europska komisija, simbolizira europske ideale, povijest, integraciju, ali i zajedničke europske vrijednosti.
Na svečanom otvorenju prisutnima su se obratili opunomoćeni ministar Duje Ančić iz Veleposlanstva RH u Ljubljani, direktorica Zavoda za kulturu Bled Lea Ferjan te autor izložbe. Dvanaesto gostovanje Krapinskog pračovjeka upotpunili su i članovi Udruge krapinskih neandertalaca – plemena špiljskog medvjeda, koji su, kao i uvijek, imali odličnu interakciju s publikom.
Izložba se na Bledu može razgledati do 30. lipnja ove godine, nakon čega krapinski pračovjek seli u Vinkovce, gdje će izložba biti otvorena povodom Vinkovačkih jeseni.
(Jurica Sabol)
Sutinske toplice – zaboravljeni bazeni izdubljeni u stijeni
Na izložbi Muzeja seljačkih buna Atlantida. Mali svjetovi, postavljenoj u Muzeju "Staro selo" Kumrovec, kroz uspomene i osobne priče kazivača te fotografsku i video dokumentaciju, predstavljena je nekolicina nestalih naselja s prostora Hrvatske. U gusto naseljenom Hrvatskom zagorju, s malim brojem napuštenih naselja, posebno je zanimljiva priča o nestajanju Sutinskih Toplica. Posjed Sutinsko, koji se spominje još u srednjovjekovnim izvorima, postupno prerasta u naselje poznato po, danas napuštenom, kupališno-lječilišnom kompleksu Sutinskih toplica. Prema podatcima iz 1857. godine, nekolicina kuća u neposrednoj blizini kupališta vodi se kao dio naselja Veliki Komor, a u razdoblju od 1869. do 1948. godine zaselak s tridesetak stanovnika nosio je ime Sutinsko. Prema popisu stanovništva iz 1981. godine naselje Sutinske Toplice je napušteno. Poznati su i podatci o njegovim posljednjim žiteljima. Gostioničarka Emilija Čleković i njezin sin Željko stanovali su u starom hotelu (starom Sermageovom kupalištu) sve do njegovog rušenja. Sudbina naselja vezana je uz razvoj kupališta.
Prvi pisani podatci o ljekovitosti termalnih izvora potječu iz 18. stoljeća. Tada su opisana dva izvora koja su izvirala u pećini, s isklesanim bazenima u stijeni, posebitost toplica čiji ostatci su vidljivi i danas. Zemljište je pripadalo grofovima Sermage i potpadalo pod imanje Poznanovec. Tijekom prve polovice 20. stoljeća toplice su na vrhuncu popularnosti u liječenju oboljenja kardiovaskularnog i lokomotornog sustava te reumatskih i ginekoloških bolesti. Izvori postaju odmaralište i izletište bogatih plemića, gospode i građana koji su brinuli za svoje zdravlje. Kazivač S. Mutak prisjeća se priča starijih mještana: Tu su dolazili s kočijama nepokretni ljudi, i za dva, tri tjedna su išli doma pešice, kaj su se zlječili! Dolazili su iz Austrije, Italije i Njemačke, to se sećam kad su stari ljudi pripovijedali. U (starim) bazenima je stale puno, i do pedeset ljudi, kak šipek košćic jen na drugem je znal biti.
Između dvaju ratova toplice postaju dioničko društvo u većinskom vlasništvu obitelji Ritter i zadržavaju popularnost. Gosti Sutinskih toplica slali su razglednice rodbini i prijateljima s odmora i oporavka. Okolica toplica bila je lijepo uređena u vidu šetnica, govori S. Mutak: Kraj kapele Blažene Djevice Marije u blizini bazena su bile štale i krma za konje. Od kapelice su bile cik-cak staze gore do vrha Strugače. Od vrha Strugače kilometar i pol je crkva svetog Benedikta, gdje su ljudi koji su već mogli pešice hoditi kaj su ozdravili, odlazili i na vrata crkve pisali zavjete.
Poslije Drugoga svjetskog rata toplice postaju javno dobro. Izostavljene iz sustava socijalnog osiguranja, zapuštene su već 70-ih godina 20. stoljeća. Ipak, izgradnjom triju većih vanjskih bazena, smještenih južnije od nekadašnjeg baroknog kompleksa, Sutinske toplice proživljavaju posljednji procvat tijekom 80-ih i 90-ih godina. Bez obzira na veliku popularnost i popunjenost kapaciteta, toplice konačno propadaju početkom 21. stoljeća. Zbog imovinsko-pravnih odnosa te cjelokupne društvene i ekonomske tranzicije u Republici Hrvatskoj, toplice do danas nisu revitalizirane. Iako je područje toplica proglašeno zaštićenim kulturnim krajolikom, nove administrativne granice podijelile su kompleks između dviju općina, Mača i Mihovljana. Otvoreni bazeni izgrađeni u periodu socijalizma, baš kao i stari bazeni u stijenama, doživjeli su istu sudbinu. Kazivač S. Mutak s tugom zaključuje: Kad su propale toplice, vidte kak je celi kraj propal, nemaš nikoga! Da su tu toplice, ne ta deca odlazila… Prije još deset, petnaest let su se još ljudi dolazili kupati.
(Ivana Škiljan)
Uskrsni običaji Hrvatskog zagorja
Običajima prije Uskrsa, najstarijeg i najvećeg kršćanskog blagdana, započinje proljetni ciklus narodnih običaja. Uskrsno razdoblje ispunjeno je različitim tradicijama. Počinje korizmom, a završava tjedan dana nakon Uskrsa – na Mali Uskrs, odnosno Bijelu nedjelju.
Četrdeset dana prije Uskrsa, na Čistu srijedu (Pepelnicu) počinje korizma. Čista srijeda (Pepelnica) je dan koji simbolikom poziva ljude u crkvu na pepeljenje, obred u kojem svećenik pepelom pravi znak križa na čelu u znak pokajanja i dubljeg promišljanja o vlastitom životu. Vrijeme korizme ujedno je vrijeme posta, odricanja, pokajništva i molitve. U to vrijeme izostaje veselje, pjesma i ples. Mještani odlaze u crkvu na pobožnosti.
U davna vremena kada su ljudi sami proizvodili hranu za svoju obitelj, korizmeni jelovnik bio je vrlo skroman. Meso se kuhalo samo nedjeljom, a preko tjedna jela su se posna jela poput variva od zelja ili repe s bučinim sjemenkama, žganaca, kaše, juhe od koprive... Budući da slatkiša u ono vrijeme nije bilo, sladili su se medom, pekmezom, pravili rezance s makom ili orasima. Post u vrijeme korizme imao je smisao jer se nekada živjelo u skladu s prirodom. Zimi je bilo manje posla, ljudi su više boravili u kućama, manje se kretali i jeli težu hranu te im je post u vrijeme korizme služio za čišćenje i obnavljanje tijela.
Blagdanom Cvjetnice ili Muke Gospodnje ulazimo u Veliki tjedan. Toga dana vjernici odlaze u crkvu noseći sa sobom grančice drijenka (drijena). Drijenak, dren, drnula, biljka je koja je oduvijek povezana s blagdanom Cvjetnice u Hrvatskom zagorju. Blagoslovljene grančice zaticale bi se o stropnu gredu u kući, ukrasilo bi se raspelo koje bi bilo ukrašeno sve do sljedeće Cvjetnice, kada se stari drijenak ne bi bacio, nego se obavezno morao spaliti. Vjerovalo se da je drvo drijenka otporno na sve nametnike i bolesti pa nije neobično da se među ljudima udomaćila i izreka Zdrav kao dren. U nekim dijelovima Hrvatskog zagorja (okolica Krapine) običaj je na taj dan bio ukrašavanje grane zvane puškice. Na štap dugačak oko jednog metra vezale bi se drijenove i svibove grančice, na vrhu ukrašene vrpcama krep-papira i cvijećem, poljskim i šumskim proljetnicama. Nakon blagoslova, zaticali bi grančice za stropnu gredu u kući i staji jer se vjerovalo da čuvaju ljude i blago od zla i bolesti. U nekim krajevima Hrvatske nosili su maslinove, tek propupale vrbove, ali i grančice propupale trešnje i lijeske. Osim blagoslova grančica, još i danas u pojedinim dijelovima Hrvatske njeguje se običaj umivanja vodom u koju se stavlja ubrano proljetno cvijeće. Posebno su to radile djevojčice i djevojke koje su željele sačuvati mladost i ljepotu lica. Ukrašavanje proljetnim zelenilom simboliziralo je snagu, svježinu i životnu energiju.
Tijekom Velikog tjedna žene su se bavile spremanjem i ukrašavanjem kuća, spravljanjem blagdanskih jela i bojanjem pisanica, dok su muškarci brinuli o životinjama i gospodarskim objektima.
Na Veliki petak bojali su pisanice koje prema vjerovanjima predstavljaju izvor snage te simbol života. Budući da nije bilo kupovne boje za bojanje pisanica, upotrebljavale su se različite biljke koje su se prokuhavale da bi se dobila željena boja. Primjerice, ako su željeli dobiti žutu boju, prokuhali su koru divlje jabuke ili ljuske crvenoga luka, crvenu su dobivali od korijena broća ili cikle, crnu od johine kore, smeđu od koprive ili špinata, plavu od crvenog kupusa. Jačina boje ovisila je o tome koliko je dugo jaje stajalo u prokuhanoj vodi. Nakon bojenja pisanice su premazivali špekom i slagali u košarice. Pisanice su darovali djeci koja bi dolazila čestitati Uskrs.
Na Veliku subotu u Zagorju je uobičajen blagoslov vatre, ognja. Muški članovi seoske zajednice palili su uskrsni krijes, vuzmenku. Gljiva guba pripaljena na blagoslovljenoj vatri pred crkvom nosila se kući te bacala u peć kao simbol svjetlosti i topline koju u svaki dom donosi uskrsli Krist. Toga dana u crkvi se blagoslivlja voda koju zatim mještani nose kućama. Poznata je i tradicija blagoslov jela. Jelo složeno u košarici na blagoslov su nosile žene i djevojke. U mjestima gdje nije bilo crkve, jelo se blagoslivljalo u kapelicama.
Na sam Uskrs običaj je otići na svetu misu, pri čemu se obično oblačila nova odjeća koja je simbolizirala čistoću. Nakon mise u kućama se okupljala obitelj na uskršnjem objedu. U poslijepodnevnim satima odlazilo se susjedima i rodbini čestitati Uskrs.
(Anita Paun Gadža)