Vijesti iz muzeja, br. 11, 2025.
Juraj II. Rattkay – gospodar Velikog Tabora, zagrebački kanonik i autor prve tiskane hrvatske povijesti
Juraj II. Rattkay Velikotaborski (1613 – 1666) sin je Petra II. Šimuna Rattkaya i Barbare Erdődy, rođen 22. prosinca 1613. godine u Velikom Taboru. Mladost je proveo u Grazu, gdje je pohađao gimnaziju (1627 – 1631) te potom studirao filozofiju (1632 – 1636). Isusovačkom redu pridružio se 1632. godine u Leobenu, a napustio ga 1639. godine. Nakon studija u Grazu, 1640. – 1641. godine studira teologiju u Beču. U tom je razdoblju s latinskog na hrvatski jezik preveo djelo isusovca G. Lamormaina nazvano Kriposti Ferdinanda II., Rimskoga cesara, kralestvih niškoga, vugerskoga, češkoga, dalmatinskoga, hervackoga i slovinskoga kralja (1640). Na naslovnici djela predstavio se kao slobodni gospodar od Velikog Tabora grada te kao zagrebački kanonik, a u predgovoru ističe važnost pisanja i govora na narodnom jeziku.
Godine 1643. imenovan je čazmanskim, a već iduće kalničkim arhiđakonom, dok je 1648. postao katedralni arhiđakon i kanonik lektor. Na Ugarskom saboru u Požunu (1649) bio je izaslanik hrvatskih staleža. S banom Ivanom III. Draškovićem ratovao je protiv Osmanlija, pri čemu se posebno istaknuo u bitci kod Kladuše (1641). Po banovu je nalogu obilazio i pogranične utvrde te nadgledao njihovu obnovu. Uz bana Draškovića, prijatelji su mu bili braća Nikola i Petar Zrinski. Temeljem dopuštenja Zagrebačkog kaptola, s Petrom Zrinskim i Jurjem Frankapanom otišao je u rat protiv Šveđana (1647) te je kao vojni dušebrižnik pratio hrvatsko konjaništvo posljednjih mjeseci Tridesetogodišnjeg rata (1618 – 1648) u Češkoj, Saskoj i Tiringiji. Protiv Osmanlija se borio i s banom Nikolom Zrinskim, i to pored Petrinje, Kostajnice te na Uni. Njegovim je posredovanjem postao i kraljevski povjerenik za vlaška pitanja (1651).
Juraj II. Rattkay autor je prve tiskane hrvatske povijesti Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae (Spomen na kraljeve i banove Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije), koja je tiskana 1652. godine u Beču. Iako ga je ban Ivan Drašković potaknuo na pisanje djela, nažalost nije doživio njegovo tiskanje, te je ono posvećeno trima Rattkayevim pokroviteljima: mladom kralju Ferdinandu IV. te braći Nikoli i Petru Zrinskom. Djelo je podijeljeno na šest knjiga, od biblijskog potopa i legendarnog porijekla Slavena do 1651. godine. U petoj i šestoj knjizi Rattkay piše o vlastitom vremenu te veliča vojne uspjehe Ivana Draškovića, Vuka Frankapana i braće Zrinski. Nada se zlatnom dobu domovine te ostvarenju njihovih političkih i vojnih planova, odnosno protjerivanju poganskog neprijatelja sa svetog ilirskog tla. Rattkay je, međutim, imao i mnogo suvremenih protivnika te su njegovu knjigu, zbog protureformacijskih ideja, javno spalili protestanti u Regensburgu i Frankfurtu. Osuđivali su ga i domaći neprijatelji, ponajviše svećenici te članovi uglednih obitelji, među kojima su neki tražili i zabranu djela.
Negativnoj percepciji pomoglo je i Rattkayevo nedolično ponašanje. Nakon optužbe za preljub s jednom ženom morao je platiti novčanu kaznu te mu je oduzeto pola godišnjih kanoničkih prihoda. Godine 1662. lišen je svih časti, naslova i crkvenog dohotka te je tako primoran napustiti Kaptol i povući se na svoje imanje i kuriju Kraj na rijeci Sutli. Ipak, zalaganjem Petra Zrinskog, nedugo prije smrti vraćen mu je raniji svećenički status te je 1665. godine imenovan župnikom Svetog Ivana u Novoj Vesi. Na toj je poziciji i umro 1. rujna 1666. godine, a uz biskupovo je dopuštenje sa svim kanoničkim častima pokopan u kripti Zagrebačke katedrale.
(Jelena Šekrst)
Obilježavanje Međunarodnog dana mira u Galeriji Antuna Augustinčića: glazba i likovnost
Već šesnaestu godinu zaredom Galerija Antuna Augustinčića, kao jedini muzej u Hrvatskoj, obilježava Međunarodni dan mira. Svake godine, 21. rujna, Galerija organizira program pod nazivom Uz Mir za mir, koji se održava u prostoru stalnog postava podno Augustinčićevog spomenika Mir. Taj gipsani original spomenika, koji u bronci stoji ispred sjedišta UN-a u New Yorku, povod je izložbama suvremenih umjetnika koji se referiraju na Augustinčićev Mir ili na sâm pojam mira. S obzirom da aktualna situacija u Ukrajini uvelike utječe na percepciju mira na globalnoj razini, Galerija je odlučila pozvati ukrajinsku umjetničku obitelj Maslyk da djelima interpretira svoje viđenje mira. Kiparska djela Antona, slikarska djela njegove supruge Tetiane te fotografije njihove kćeri Sofiije u rujnu su ispunila prostor Galerije predstavljajući njihovu osobnu, likovnu reakciju na protekle godine, odnosno pokušaj da se vrednote, ljepota i mir potraže unutar sebe, dok ne dođe vrijeme da ih se ponovno doživi u svijetu u kojem obitavamo.
Izložba Obitelj Maslyk – u potrazi za mirom je zbog svog značaja dobila pokroviteljstvo predsjednika Hrvatskoga sabora, Gordana Jandrokovića, čija je izaslanica, gospođa Ljubica Jembrih, govorom sudjelovala na otvorenju izložbe. Emotivnim riječima izložbu je otvorio veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj, Njegova Ekscelencija Vasilj Kirilič, naglašavajući činjenicu da se za mir svatko bori na svoj način. Izložba, koja se može razgledati do 23. studenoga 2025. godine, realizirana je uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Krapinsko-zagorske županije.
Prije otvorenja izložbe, publika je te tople večeri u Klanjcu imala prilike svjedočiti i koncertu za pamćenje: u unutarnjem dvorištu Galerije, Zagrebački solisti Krunoslav Marić, Saki Kodama, Zvonimir Krpan, Marko Glogović, Davor Philips, Ivan Novinc (violine), Hrvoje Philips, Tajana Škorić (viole), Vid Veljak, Luka Galuf (violončela) i Antal Papp (kontrabas) izveli su djela Wolfganga Amadeusa Mozarta, Tomislava Uhlika i Josepha Haydna, čime su oduševili sve prisutne.
(Davorin Vujčić)
Noć šišmiša u Muzeju krapinskih neandertalaca
U petak, 12. rujna, u Muzeju krapinskih neandertalaca, u sklopu Tjedna kajkavske kulture, održana je jubilarna 10. Noć šišmiša.
Manifestaciju su zajednički organizirali Javna ustanova za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode Krapinsko-zagorske županije Zagorje zeleno, Udruga za zaštitu šišmiša Tragus te sam Muzej. Javna ustanova i Muzej krapinskih neandertalaca surađuju čitav niz godina kroz različite tematske izložbe, radionice i mnoge druge projekte.
Brojni posjetitelji, među kojima je bilo puno djece, sudjelovali su u bogatom edukativno-zabavnom programu i nagradnoj igri u obliku kviza znanja. Najmlađi su uživali u oslikavanju lica s motivima tih noćnih letača, a mogli su se okušati i u izradi origami šišmiša pod vodstvom Marije Drašković. Atmosferu je dodatno obogatila pripovjedačica i spisateljica Srebrenka Peregrin pričama, legendama i basnama o šišmišima.
Stručni dio večeri vodili su biolozi iz Udruge Tragus. Zanimljivo predavanje o biologiji i ponašanju šišmiša održala je Amalia Brkić. Program je završio noćnom šetnjom sa šišmiš-detektorom koju je poveo Stipe Renja pa su posjetitelji imali priliku čuti njihove zvukove. Manifestacije poput ove naglašavaju važnost zaštite šišmiša i očuvanja njihovih staništa, podsjećajući nas koliko su oni neizostavan dio prirodne ravnoteže.
Uspomenu u obliku malog origami šišmiša svaki je posjetitelj mogao ponijeti kući.
(Mirjana Biljan)
Dvorske kapele u Samcima
Na vrhu brijega Samci od 15. stoljeća stajala je srednjovjekovna utvrda Samci s obrambenim zidom. Tijekom stoljeća služila je kao dom više plemićkih obitelji, među kojima su najznačajnije su bile Hennyng (prije 1476.), Gregorijanec (prije 1543.), Petričević (od 1574.) i Oršić (od 1658.). Sredinom 18. stoljeća grof Krsto Oršić dao je sagraditi barokni dvorac čije se bočno (zapadno) krilo nekada nastavljalo na utvrdu Samci. Veliki zagrebački potres (1880.) uvelike je oštetio utvrdu koja je s vremenom i razgrađena. Danas se većina njezinih ostataka nalazi ispod zemlje, dok su ostaci jedinog zida vidljivi ispred dvorca Oršić u kojem je smješten Muzej seljačkih buna.
Kasnosrednjovjekovna i barokna plemićka rezidencija sadržavale su oratorij ili kapelicu koju su za privatne molitve i bogoslužja koristili njihovi vlasnici. Starija dvorska kapela u utvrdi Samci prvi se puta spominje u kanonskoj vizitaciji iz 1704. godine kao privatna zidana kapela baruna Antuna Oršića. U kasnijim vizitacijama (1740. i 1745.) zabilježena je s titularom svete Marije Magdalene. Međutim, da je kapela u utvrdi postojala i u prethodnom stoljeću dokazuje zapis u memoarima grofa Adama Oršića. Njegov šukundjed za svog je šurjaka Franju Petričevića organizirao pogrebne svečanosti koje su potrajale tri tjedna, a istovremeno su se odvijale u župnoj crkvi te u kapeli u gradu Gornja Stubica. Oba sveta mjesta zbog iste su prigode bila urešena posebno za tu priliku naslikanim grbovima, a zalihe grada i podruma bile su nedovoljne za ugošćenje pozvanih i njihovih pratnja.
U novosagrađenom dvorcu obitelji Oršić između 1759. i 1762. godine podignuta je kapela svetog Franje Ksaverskog s korom na drugoj etaži dvorca. Uz središnji oltar svetog Franje Ksaverskog, u kapeli su se nekad nalazila dva sporedna oltara, jedan posvećen Blaženoj Djevici Mariji, a drugi nekadašnjoj zaštitnici svetoj Mariji Magdaleni. Središnji oslik s prikazom smrti svetog Franje Ksaverskog zaokružuje slikana arhitektura ponad koje su prikazane vrline Ljubavi i Ufanja te Bog Otac s puttima. Freske na kupoli predstavljaju alegorije četiriju kontinenta između kojih su prikazani parovi ženskih likova koji simboliziraju isusovačke zavjete (čistoću, siromaštvo, misionarstvo i poslušnost). Oslikavanje kapele pripisuje se Antonu Lerchingeru ili nekom od njegovih učenika. Od nekadašnjeg inventara u kapeli je sačuvan tek jedan drveni kip anđela iz 18. stoljeća.
Oršići su, poput drugih velikaša, dvorsku kapelu koristili za privatne crkvene obrede, ali su je u posebnim prilikama otvarali narodu. U dnevniku Maksimilijana Vrhovca opisani su vjenčanje i sveta potvrda koje je biskup obavio u kapeli svetog Franje Ksaverskog. U dvorcu, koji je tada pripadao grofu Adamu Oršiću, 24. lipnja 1803. biskup Vrhovac podijelio je sakrament potvrde za 347 duša iz okolice, a u nedjelju, 5. kolovoza 1810. godine, vjenčao je Adamovog svekra, baruna Hillera s drugom suprugom.
Proteklih godina u kapeli svetog Franje Ksaverskog misa se služila povodom blagdana tog sveca. Zbog radova na cjelovitoj obnovi dvorca, kapela je trenutno zatvorena za javnost.
(Lidija Kelemen)
Izložba Pučke igre i igračke gostuje u Sloveniji
Povodom Dana europske baštine, u srijedu, 1. listopada, u predivnom ambijentu Dvorca Strmol u Rogatcu, svečano je otvorena gostujuća izložba Muzeja „Staro selo“ Kumrovec Pučke igre i igračke, autorice Anite Paun-Gadža, muzejske savjetnice i voditeljice Muzeja.
Izložba prikazuje pučke igre i igračke s početka 20. stoljeća koje su imale važnu ulogu u životu djece. Svijet dječje mašte ne poznaje granice pa su zato i igre, kao odraz toga svijeta, mnogobrojne i različite. Predmete za igru djeca su pronalazila u svom okruženju, u prirodi, a najčešće su se igrala na livadama dok su čuvala stoku, na ulicama i u dvorištima. Rekviziti za igru bili su kamenčići, štapovi, kestenje, orasi… Igrajući se, djeca su pokazivala spretnost, snalažljivost i borbenost. Djevojčice su se najčešće priklanjale manje dinamičkim igrama, kao što su igre lutkama, rinčicu dijelim, rinčicu tolam, ringa ringa raja, dok su dječaci voljeli dinamičke igre kao što je nogomet, car i vojska i slično. Godišnja su doba također određivala vrstu dječjih igara i način njihova odvijanja. U zimskim uvjetima, kada bi pao snijeg, djeca su se spuštala u koritima s obližnjih brežuljaka ili su vrijeme provodili u zatvorenim prostorijama. U to je vrijeme bilo manje posla pa su uz pomoć roditelja izrađivali igračke. To su najčešće bile igračke od drveta, starih krpa i drugih materijala iz kućanstva. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća dječje su igračke proizvodile manje obrtničke radionice. Prema vrsti sirovine razlikovale su se drvene i keramičke igračke. Izrađivali su ih muškarci, a ukrašavale žene. Najčešće su to bile svirale s jednom ili dvjema cijevima, igračke u obliku ptice na kotačima kojoj se prilikom vožnje pokreću krila, razni konjići… Takve igračke prodavale su se na proštenjima, ali su ih zbog slabe kupovne moći djeca rijetko dobivala.
Mnogobrojne pučke igre i igračke danas su gotovo nestale iz života djece. Njihov zaborav uzrokovan je brojnim novim sadržajima koji su preoblikovali tradicijski način života. Unatoč promjenama, raznim muzejsko-edukativnim sadržajima, a u suradnji sa školama i vrtićima, djecu se potiče na zajedničku igru animirajući ih radionicama u kojima do izražaja dolazi njihova maštovitost i kreativnost.
Nakon otvorenja održana je i kreativna radionica Oboji svoju igračku pod vodstvom muzejske pedagoginje Mateje Harapin, koja je djecu potaknula na maštovitu igru i izražavanje kroz stvaranje.
Na svečanom otvorenju prisutne uzvanike pozdravila je viša savjetnica i voditeljica Muzeja na prostem Rogatec, gospođa Nives Brezovnik. O izložbi je govorila autorica Anita Paun-Gadža, a otvorila ju je Anamarija Tepeš iz Odjela društvenih djelatnosti Općine Rogatec.
Izložba se može razgledati do 1. prosinca 2025. godine.
(Anita Paun-Gadža)