Vijesti iz muzeja, br. 13, 2025.
Radionice, konji i sveti Nikola privukli mnoštvo posjetitelja na završnicu programa Na konju u Muzeje
Kraj godine u Muzejima Hrvatskog zagorja obilježava i kraj muzejsko-edukativnog programa Na konju u Muzeje, čija se završna svečanost, već tradicionalno, održava početkom prosinca u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec.
Završnica programa oduševila je sve prisutne, prvenstveno djecu i roditelje. Posjetitelji su imali priliku uživati u bogatom i raznolikom programu, kao i prigodnoj blagdanskoj atmosferi, pošto je ovogodišnja svečanost, ujedno četvrta po redu, održana baš 6. prosinca, na blagdan Svetog Nikole. Osim mogućnosti sudjelovanja u pet različitih radionica programa Na konju u Muzeje, veliki i mali družili su se s konjima, okušali se u jahanju te se vozili kočijom. Vrhunac dana nesumnjivo je bio dolazak svetog Nikole i Krampusa koji su uveselili djecu podjelom poklona i zajedničkim fotografiranjem. Najmarljivijim sudionicima nisu ostali dužni ni Muzeji Hrvatskog zagorja te su, nakon svetog Nikole, njihove djelatnice nagradile djecu koja su sudjelovala na ukupno četiri ili pet radionica programa u razdoblju od 8. do 30. studenog. Na kraju svečanosti održano je i izvlačenje glavne nagrade koju je osigurao Centar Ritam s konjem iz Stubičkih Toplica. Ta se nagrada uvijek odabire nasumično, na sreću, te je ove godine obradovala djevojčicu Akariu Bakek, čija je pozivnica iz prigodne kutije izvučena kao dobitna.
Za najuspješniju i najposjećeniju završnu svečanost do sada zaslužni su mnogi – svetog Nikolu i Krampusa utjelovili su članovi Etno udruge Kolovrat, OPG Kolman iz Tuhlja ponovno je osigurao konje i kočiju, djelatnici Centra Ritam s konjem Josip Knezić i Ivan Veček omogućili su jahanje konja te glavnu nagradu, a kao najbolji domaćini još jednom su se iskazali djelatnici Muzeja „Staro selo“ Kumrovec s voditeljicom Anitom Paun-Gadža.
Muzejsko-edukativni program Na konju u Muzeje ove se godine održavao u nešto kraćem obliku, od 8. studenog do 6. prosinca. Prva četiri vikenda u tom razdoblju bili su rezervirani za radionice u svim jedinicama MHZ-a (svaki je muzej proveo ukupno tri radionice tijekom tih vikenda prema unaprijed dogovorenom rasporedu), dok je u subotu, 6. prosinca, održana završna svečanost u Kumrovcu. Zajednička tema programa bio je konj, kojim se, kroz radionice i muzejsko-edukativnu publikaciju, svaka od ustrojstvenih jedinica Muzeja Hrvatskog zagorja bavila na drugačiji način, pripadajućom podtemom. Sudionici radionica u Dvoru Veliki Tabor naučili su nešto više o korištenju konja za prijevoz, s posebnim naglaskom na kočije, u Galeriji Antuna Augustinčića bavili su se konjima u umjetnosti, dok su u Muzeju krapinskih neandertalaca slušali o prošlosti i evoluciji konja. Muzej seljačkih buna ispričao je priču o vojnim konjima i vitezovima, a Muzej „Staro selo“ Kumrovec o konjima kao tradicijskim drvenim igračkama.
Osim završnice, koju je, prema trenutačnim procjenama, posjetilo preko stotinu ljudi, i ovogodišnje izdanje cjelokupnog programa nadmašilo je prethodno, bez obzira na to što je bilo tjedan dana kraće. Ukupno šezdesetero djece sudjelovalo je na svim radionicama, među kojima ih je devetnaestero bilo na njih četiri ili pet, zbog čega su i dodatno nagrađeni. Najveću razliku bilježimo u broju dolazaka na radionice koji, gledajući po svim ustrojstvenim jedinicama Muzeja Hrvatskog zagorja, iznosi ukupno 151. Tako izvrstan odaziv rezultat je, prije svega, rada Svena Šamsa, voditelja marketinga i odnosa s javnošću MHZ-a.
Program su, uz potporu ravnatelja Jurice Sabola, ponovno uspješno provele djelatnice MHZ-a: Petra Šoltić (viša kustosica pedagoginja Galerije Antuna Augustinčića), Lorka Lončar Uvodić i Mirjana Biljan (muzejska savjetnica pedagoginja i kustosica pedagoginja Muzeja krapinskih neandertalaca), Josipa Pavlović Požgaj (kustosica pedagoginja Muzeja seljačkih buna), Tatjana Brlek i Mateja Harapin (muzejska savjetnica i kustosica pedagoginja Muzeja „Staro selo“ Kumrovec) te Jelena Šekrst (kustosica Dvora Veliki Tabor i koordinatorica programa).
Hvala svim malim kreativcima, jahačima, roditeljima i suradnicima koji su sudjelovanjem i veseljem obogatili ovogodišnji program Na konju u Muzeje i učinili ga najboljim do sada. Već s nestrpljenjem očekujemo naredne susrete i pozivamo vas da nam se pridružite i iduće godine. Za sada možemo otkriti samo to da pripremamo neke nove, još zabavnije muzejske pustolovine!
(Jelena Šekrst)
Nova izložba u Velikom Taboru oživljava sjećanje na desinićkog velikana Gjuru Prejca
U petak, 7. studenoga 2025. godine, u Dvoru Veliki Tabor održano je svečano otvorenje izložbe Gjuro Prejac – svestran umjetnik rodom iz Desinića autorice Renate Dečman, više kustosice Muzeja.
Gostima se na početku obratio voditelj Dvora Veliki Tabor, Paul Lekaj, koji je podsjetio da su ove godine tamo održane dvije proljetne izložbe, a sada je na red došla i jesenska. Okupljenima se s nekoliko prigodnih riječi obratio i načelnik općine Desinić, Dražen Šurbek.
Autorica izložbe, Renata Dečman, upoznala je nazočne s izložbom kojom se javnosti predstavlja Gjuro Prejac, poznati umjetnik rođen u Desiniću 1870. godine. Gotovo čitav svoj radni vijek Prejac je proveo u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, u kojem je počeo raditi 1899. godine. U njemu je djelovao kao glumac, redatelj, skladatelj, pisac, pjevač, dirigent, prevoditelj, scenograf i koreograf. U bogatoj se karijeri uspio probiti do najviših pozicija te je dvije godine bio zakupnik i intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku. Dečman je naglasila kako je, tijekom puna četiri desetljeća bavljenja glazbom i kazalištem, Prejac stvorio brojna djela kojima je obogatio umjetničku i kulturnu baštinu Zagreba, Hrvatskog zagorja i čitave Hrvatske. Bio je nadaren i svestran umjetnik koji je iza sebe ostavio iznimno mnogobrojnu i raznoliku ostavštinu. Iako ga se danas ponajprije pamti kao autora popijevki Vu plavem trnaci, Peharček moj i Pozdrav Zagorju, njegov je doprinos hrvatskoj umjetnosti mnogi veći. Dramatizirao je povijesne romane, pisao komedije i igrokaze veselog sadržaja. Skladao je brojne popijevke, zborska i instrumentalna djela te vedre glazbeno-scenske igre, a za sve je svoje operete sam napisao libreta. Okušao se i u pjevanju te snimio brojne gramofonske ploče, a posjetitelji izložbe imaju priliku vidjeti i poslušati neke od njih.
Autorica je naglasila kako je Prejac ubrzo nakon smrti počeo je padati u zaborav te je prisutne upoznala s poduzetim naporima kako bi se ta nepravda ispravila. Izložba je zapravo još jedan pokušaj da se u široj javnosti promoviraju Prejčev lik i djelo, a pripremljena je uoči dviju obljetnica – ove se godine obilježava 155. godišnjica umjetnikova rođenja, a iduće (2026.) će se navršiti 90 godina od njegove smrti.
Ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja, Jurica Sabol, otvorio je izložbu te istaknuo njenu važnost za lokalnu zajednicu, ali i šire, pošto se njom predstavlja umjetnik od nacionalnog značaja.
Događanje je dodatno obogatio glazbeni nastup Pjevačkog zbora Đuro Prejac iz Desinića.
Na izložbi je moguće razgledati 75 eksponata, preko kojih se posjetitelji upoznaju s Prejčevim uspješnim i raznolikim kazališnim, književnim i glazbenim stvaralaštvom. Eksponate za izložbu ustupili su Općina Desinić, Muzej grada Zagreba, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti te Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.
Izložene su fotografije, razglednice, pisma, pozivnice, časopisi, koncertni programi, crteži, izvornici skladbi i pjesama, tiskana notna izdanja, libreta i partiture opereta, gramofonske ploče, jedan gramofon i citra itd.
Na panoima na engleskom i hrvatskom jeziku te na videoprezentaciji prikazane su reprodukcije mnogobrojnih kazališnih cedulja, dramskih tekstova, rukopisnih izvornika Prejčevih glazbeno-scenskih djela, a izložba je upotpunjena i zvučnim zapisom gramofonske ploče Vu plavem trnaci u izvedbi Gjure Prejca.
Izložba ostaje otvorena do 31. srpnja 2026. godine.
Izložba mladih kipara Iva JAPEC – Luka KIRIN – Kristijan POPOVIĆ u Studiju Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu
U Studiju Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, 14. studenog 2025. godine, otvorena je izložba Iva JAPEC – Luka KIRIN – Kristijan POPOVIĆ. Izložbu je moguće posjetiti do 14. siječnja 2026. godine.
Galerija Antuna Augustinčića je muzej koji se primarno fokusira na skulpturu te posjeduje dvije muzejske zbirke: Zbirku Galerije Antuna Augustinčića koja se bavi sabiranjem i prezentacijom Augustinčićeva opusa te Zbirku Salona Galerije Antuna Augustinčića koja sabire djela suvremene umjetnosti, prvenstveno skulpture. U sklopu svoje djelatnosti GAA surađuje s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu već petnaestu godinu zaredom te se suradnja potvrđuje kao plodonosna i svake godine rezultira izložbom talentiranih diplomanata kiparstva u prostoru klanječke Galerije. Ideja suradnje je pružiti podršku mladim kiparima pri ulasku na likovnu scenu te dobiti uvid u recentna likovna kretanja. Kroz povijest izložbi mladih kipara u Klanjcu, neki od tadašnjih perspektivnih diplomanata danas su profesori i docenti na likovnim akademijama u Zagrebu i Splitu (Igor Ruf, Predrag Pavić, Alem Korkut, Kažimir Hraste, Nikola Džaja, Đani Martinić, Loren Živković Kuljiš). Velik dio kipara koji su priliku za prvu samostalnu izložbu dobili u Klanjcu, uz profesore i docente, i danas se aktivno bavi kiparskim ili restauratorskim radom.
Ovogodišnja izložba predstavlja troje mladih koji kiparstvu pristupaju u skladu sa svojim vlastitim preferencijama: kroz oslonac na tradicionalnu figuraciju, novim tehnologijama koje potiču eksperimente i djelima imanentne socijalne provokacije.
Izložba je postavljena u dvorani za povremene izložbe, u zgradi Studija GAA ,u prostoru koji je opremljen umjetnom rasvjetom te rastvoren visokim prozorima sa sjeverozapadne strane, tako da skulptura ima vrlo dobre preduvjete za izlaganje. Postavom izložbe, kompozicijom skulptura i instalacija, prostor se imaginarno podijelio na tri dijela, kako bi svaki umjetnički rad mogao biti neometano sagledan u vlastitom prostoru. Nasuprot svake skulpture pridružen je postament na kojem je postavljen primjerak ispisanog diplomskog rada koji pobliže objašnjava proces nastanka svakog od radova.
Iva Japec (Zagreb, 1999.) maturirala je na Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Diplomirala je na ALU-u 2025. godine u klasi doc. art. Nikole Vrljića. Njeguje tradicionalnu figuraciju u tradicionalnim materijalima i na kiparskoj se sceni afirmira kroz zanatsku kompetenciju. Klanječkoj se publici predstavila skulpturom Darovi zemlje u terakoti.
Luka Kirin (Zagreb, 1993.) maturirao je na I. tehničkoj školi Tesla u Zagrebu. Diplomirao je na ALU-u 2025. godine u klasi doc. art. Tanje Vujasinović. Likovnošću se bavi kroz eksperimente i objekte 3D printa. U radu Što ti je diplomski? Umm...greška?! bavi se konceptom greške koja ne mora biti nužno negativna, već prilika za eksperiment, kreativni iskorak ili improvizaciju.
Kristijan Popović (Zagreb, 1998.) maturirao je na I. tehničkoj školi Tesla u Zagrebu. Diplomirao je na ALU-u 2025. godine u klasi doc. art. Predraga Pavića. Diplomski rad Refluksus posvetio je socijalnoj provokaciji, propitujući ideje religije, osobne i društvene moralnosti, komercijalizam i umjetnu inteligenciju. Izrađuje ispovjedomat, hibrid kladomata, bankomata i ispovjedaonice kojim višestruko provocira. Kroz interaktivni pristup, posjetitelji mogu prijaviti svoje grijehe u nekoliko kategorija i od umjetne inteligencije dobiti ispis pokore.
Izložba, popraćena katalogom, ostvarena je u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu te uz potporu Ministarstva kulture i medija RH. Autor izložbe je Davorin Vujčić, muzejski savjetnik i voditelj Galerije.
(Luka Veić)
Nicolò Scialpi – poseban gost u Muzeju krapinskih neandertalaca
Tijekom listopada i studenog, Nicolò Scialpi, arheolog i doktorand sa Sveučilišta u Ferrarri (Italija), proveo je istraživanje u Muzeju krapinskih neandertalaca u okviru svog doktorskog rada. Specijalizirao se za sirovine i mobilnost neandertalaca, kao i za znanstvenu komunikaciju. Tijekom dva mjeseca, njegov je rad bio usmjeren na posjetitelje Muzeja i njihovo razumijevanje znanosti te ljudske evolucije. Nakon Krapine, Nicolò će istraživanja nastaviti u drugim europskim muzejima, a rezultati će biti uključeni u njegovu doktorsku disertaciju.
Za kraj svog boravka u Krapini, za kojeg kaže da je bio predivan, u subotu, 29. studenog, održao je posebnu prezentaciju izrade kamenog oruđa namijenjenu posjetiteljima Muzeja. Odabrao je kutak u stalnom postavu, u dijelu sa skulpturama hominina, i veći dio dana posvetio demonstraciji.
Nicolò je sa sobom donio kremen iz Italije te posjetiteljima objasnio kako se on formira. Zatim je pojasnio tehniku izrade kamenih oruđa i njihovu ulogu u evoluciji čovječanstva, demonstrirajući način izrade triju različitih alata – sjekača, levaloaškog odbojka i sječiva.
Sjekač (chopper) je jedno od najprimitivnijih paleolitičkih kamenih oruđa, s oštrim rubom dobivenim jednostranim ili dvostranim odlamanjem većih odbojaka. Koristio se za drobljenje i cijepanje kostiju, drveta i drugih tvrdih materijala.
Levaloaški odbojak (Levallois flake) je komadić kamena dobiven levaloaškom tehnikom oblikovanja jezgre, kojom se dobivaju veliki i precizni odbojci s oštrim rubovima. Takvi odbojci koristili su se za struganje, a ako im je rub dodatno obrađen, služili su i kao pila.
Sječivo (blade) je alat karakterističan za vrstu Homo sapiens. Izrada sječiva zahtijevala je preciznu obradu kamena, a takva tehnologija omogućavala je stvaranje učinkovitijih i svestranijih alata, što predstavlja važan korak u tehnološkom napretku naših predaka.
Posjetiteljima je pokazao i ručnu sjekiru (hand axe), težak rezni alat koji se držao u ruci i služio za zahtjevnije zadatke. S obzirom na složeniju tehniku izrade, Nicolò je ručnu sjekiru pripremio dan prije demonstracije.
Posjetitelji su imali priliku iz prve ruke vidjeti i razumjeti kako su drevni hominini koristili kamen za svakodnevne zadatke te kako se tehnologija izrade alata razvijala kroz tisućljeća. Demonstracija je tako spojila znanstvenu edukaciju i zanimljive vizualne primjere, čineći povijest ljudske evolucije opipljivom i pristupačnom svima koji su taj dan posjetili Muzej.
(Nikolina Ileković)
Dječje igračke Ane i Slavka Ivanića
Prosinac je mjesec radosti i darivanja kada posebnu pažnju posvećujemo najmlađima. Često ih darujemo igračkama koje ne ispunjavaju samo potrebu za igrom, već postaju njihov prijatelj kroz život, a posredno im preko njih usađujemo određene vještine i vrijednosti za svijet odraslih. Dio kulture darivanja djece u Hrvatskom zagorju u 20. stoljeću bile su drvene dječje igračke. Njihova je proizvodnja od 2009. godine upisana na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a još uvijek je sačuvana u selima Turnišće, Marija Bistrica, Tugonica, Laz Stubički i Laz Bistrički.
Preko šezdeset godina dječje igračke i druge suvenire od drva proizvodili su samouki majstori iz Gornje Stubice Slavko (1929. – 2021.) i Ana Ivanić (1936.). Slavko je bio iskusni drvorezbar i tokar koji je samostalno izrađivao i oblikovao proizvode od drva, a supruga Ana bila je zadužena za ukrašavanje i oslikavanje igračaka. Svaki od proizvoda bio je jedinstven zahvaljujući ručnoj izradi i oslikavanju.
Najčešće su izrađivali konjiće. Prepoznatljivi su po izradi konjića koji vuku različite zaprege: kola za sijeno, trugu, saonice ili kočije, fijaker te po konjićima za ljuljanje. Djeci su posebno zanimljive bile igračke na štapu – klepetaljke (leptiri i patkice) te igračke koje se vrte – figure tancera i lampuši. Izrađivali su i velik asortiman namještaja (stolove sa stolicama, ormare, komode, kredence), drveno oružje za igru (mačeve, sablje, buzdovane, sjekirice, praćke, štitove, puške, rakete) te suvremena vozila poput automobila, kamiona, vlakića i zrakoplova. Proizvodili su igračke za grupne igre poput zvrka, ali i unikatne igračke poput vrtuljka (ringišpila), orača i bračnog barometra koji je pokazivao kakvog su raspoloženja tog dan bili muž ili žena (dobre volje, loše volje, ljut, šutljiv, dražestan, nježan, vrlo ljubazan ili neljubazan). Česta tema njihovih igračaka i suvenira bili su minijaturni prikazi ljudi, uglavnom u narodnim nošnjama. Nalazimo ih na privjescima, magnetima, igračkama na štapu i konjskim zapregama.
Danas se igračke Ane i Slavka Ivanića čuvaju u fundusima Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici, Muzeja „Staro selo“ Kumrovec i Etnografskog muzeja u Zagrebu, a velik broj pojedinačnih primjeraka sačuvan je u privatnom vlasništvu njihovih mnogih kupaca.
(Lidija Kelemen)
Zbirka dječjih drvenih igračaka i radionica Oslikaj svoju igračku u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec
Muzej „Staro selo“ Kumrovec, čiji začeci sakupljanja, obrade i čuvanja muzejske građe datiraju od 1947. godine, danas u zbirkama čuva brojne predmete koji svjedoče o načinu života u Hrvatskom zagorju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Pozornost najmlađih posjetitelja posebno privlači građa sakupljena u Zbirci dječjih drvenih igračaka koja je javnosti predstavljena stalnim muzejskim postavom Izrada dječjih drvenih igračaka i pučkih svirala. Stalni se postav nalazi u stambenom objektu, hiži mazanki, i predstavlja manju majstorsku radionicu s izloženim alatkama koje su potrebne za oblikovanje drva u igračku. Izložene su i igračke različitih motiva i oslika koje je izradilo i ukrasilo više zagorskih majstora i majstorica.
Začeci formiranja Zbirke dječjih drvenih igračaka povezuju se s prvim službenim zapisom otkupa zabilježenim u Knjizi inventara muzejskih predmeta iz 1983. godine (br. 2342, stol i stolčeki), kada je od majstora Stjepana Čukelja iz Laza otkupljeno više igračaka (konjići, konjići sa zapregama, konjići skakači oslikani jednostavnim ornamentima), među kojima je najstarija iz 1937. godine. Zbirka do današnjih dana, upravo zahvaljujući otkupima, kontinuirano raste te svjedoči o majstorima, načinu izrade, vrstama, bojama i motivima na igračkama koji doprinose njihovoj originalnosti i autentičnosti.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Hrvatskom zagorju, u Mariji Bistrici i okolnim selima (Lazu Stubičkom, Lazu Bistričkom, Tugonici, Turnišću i drugima), samouki majstori počeli su proizvoditi drvene fućkaljke, žvegle, i druge vrste drvenih igračaka. Muški članovi obitelji, prema prethodno izrađenoj šabloni, izrezivali bi manje komade drva te ih spajali u igračke koje prikazuju životinje ili predmete iz svakodnevnog života čovjeka: namještaj, glazbene instrumente, prijevozna sredstva, alate. Žene bi izrađenu igračku bojile najčešće u plavu, žutu i crvenu boju, a potom oslikavale različitim cvjetnim ili geometrijskim motivima. Izrađene igračke prodavale bi se na sajmovima i crkvenim proštenjima. Način izrade i oslikavanje dječjih drvenih igračaka Hrvatskog zagorja generacijama je ostao nepromijenjen pa je to umijeće zato na Popisu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara upisanih u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, dok je 2009. godine upisano na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
U Hrvatskom zagorju majstori su prvo počeli izrađivati jednostavnije igračke od vrbova ili javorova drva, poput svirala, fućkaljki, žveglica s jednom cijevi i okomito poredanim otvorima na sredini (prebiraljkama). Puhanjem u otvor, pisek, zrak struji do prebiraljki, a pritiskom otvora prstima proizvode se različiti tonovi. Kako bi djeci fućkaljke bile zanimljivije, u početku organizirane proizvodnje, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, majstori su ih bojili prirodnom žutom bojom, a ukrase izrađivali paljenjem. Pojavom novih vrsta boja, majstori su se počeli koristiti crvenom, žutom i plavom bojom te ukrašavati cvjetićima, listićima i geometrijskim oblicima. Ukrasi su se izvodili najčešće bijelom bojom, prepoznatljivom i na zagorskim narodnim nošnjama. Majstori s vremenom zadržavaju način izrade fućkaljki jedinki, ali im mijenjaju oblik te ih počinju proizvoditi u obliku životinja (ptičice, odnosno tiča) ili predmeta vezanih uz svakodnevni život čovjeka (čekića, pištolja, puškice, tamburice, trubice, trubentice, pijetla, kokota).
Kasnije su se počele izrađivati fućkaljke s dvjema cijevima, dvojnice. Dvojnica se izrađivala od jednog komada drva u kojem su izdubljene dvije cijevi s dvama paralelnim redovima okomito poredanih prebiraljki. U dvojnicu se puše kroz jedan otvor za puhanje, pisek. Izgledom dvojnica podsjeća na dvije sljubljene jedinke. Majstori stolari i drvorezbari izrađivali su, i danas izrađuju, preostale vrste dječjih drvenih igračaka kojima se prikazuju predmeti iz svakodnevnog života od vrbova, orahova, javorova, johina i bukova drva. Radi se o životinjama (konjići, leptiri, ribe), namještaju (stolić s četiri stolčeka, komode, ormari, škrinje, kolijevke), prijevoznim sredstvima (konjići sa zapregama, vlakići, avioni, helikopteri, automobili) i glazbenim instrumentima (tamburice). Svaka je igračka izrađena i oslikana ručno, što ju čini jedinstvenom. Korištenje tradicijskih drvenih igračaka potiče djecu na razvoj mašte i kreativnosti, kao i na igru u skupini koja doprinosi socijalizaciji te međusobnoj verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji.
Muzejsko-edukativna radionica Oslikaj svoju igračku, autorice muzejske savjetnice Tatjane Brlek, nastala je temeljem očuvane baštine predstavljene stalnim muzejskim postavom te prikazom tradicijskih znanja i vještina potrebnih za izradu i oslikavanje dječjih drvenih igračaka, s naglaskom na fućkaljke. Svaki sudionik radionice dobije neoslikanu fućkaljku, najčešće trubicu, trubenticu, te ga se upozna s vrstom drva od kojeg je fućkaljka izrađena i osnovnim dijelovima koji omogućavaju strujanje zraka i sviranje. Sudionici upoznaju i tradicijske alatke kojima se igračka oslikava, koje su majstori izrađivali sami. Zadatak pojedinca je obojiti i oslikati (scinfrati) fućkaljku po uzoru na majstore koji način oslikavanja nisu promijenili do današnjih dana. Prijenosom tradicijskih znanja i vještina, koji su osnova radionice, doprinosimo održivom razvoju izrade i oslikavanja dječjih drvenih igračaka te potičemo promišljanja o važnosti očuvanja baštine. Iako je radionica prvenstveno namijenjena za učenike osnovne škole, zanimljiva je svim dobnim skupinama posjetitelja, a zbog dodatnog zvučnog efekta primjerena i inkluzivnim programima za djecu i odrasle. S aspekta metodičko-didaktičke interpretacije, radionica integrira više odgojno-obrazovnih sadržaja i povezuje nekoliko nastavnih predmeta (hrvatski jezik, likovna kultura, glazbena kultura, priroda i društvo, povijest...), ovisno o dobnoj skupini polaznika, te je kao takva prihvatljiva nastavnom planu i programu dječjih vrtića i osnovnih škola, posebice u organizaciji jednodnevnih izleta i terenske nastave. Cilj radionice je oslikana fućkaljka koju polaznici, kao vlastoručno oslikani suvenir, odnose kućama. Inicijativa održivosti i promoviranja izrade i oslikavanja dječjih drvenih igračaka primijenjena je i u muzejsko-edukativnom programu Na konju u Muzeje koji se već četiri godine organizira u svim ustrojstvenim jedinicama Muzeja Hrvatskog zagorja, a u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec ostvaruje se oslikavanjem konjića kao dječje drvene igračke. Djeca igračke mogu upoznati i uz interaktivnu radnu bilježnicu Čudesan svijet tradicijskih dječjih drvenih igračaka. U prezentiranju igračaka različitim dobnim skupinama posjetitelja slijedi se temeljni pristup razvoja muzejske pedagogije u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec koji počiva na načelima poučavanja kroz igru, stvaralaštvo i doživljaj.
Ovogodišnje radionice oslikavanja fućkalica i konjića realizirale su muzejska savjetnica Tatjana Brlek i kustosica pedagoginja Mateja Harapin.
(Tatjana Brlek)