Vijesti iz muzeja, br. 6, 2025.
Od obrambene kule do kapele
Kapela u Dvoru Veliki Tabor nalazi se u južnoj, najmanjoj polukružnoj kuli (kula C), zauzimajući njen prvi i drugi kat. Prema konzervatorskim istraživanjima, ta je kula u prvoj fazi bila jednokatna te je sagrađena u svrhu obrane, što potvrđuje sedamnaest niša sa strijelnicama i izljevnicima za obranu otkrivenih u pročelnom polukružnom zidu. Taborska se kapela prvi put u izvorima spominje 1672. godine, u dokumentu o podjeli između Konstance, udovice Petra IV. Rattkaya, i njegove djece iz prijašnjeg braka. Isprava iz 1743. godine donosi podatak o dogradnji kapele, odnosno njenom povišenju za jedan kat te dodavanju pjevališta na drugom katu. Obrambeni otvori tada su zazidani, a otvoreni novi veliki prozori. Istodobno je sagrađen i most (trijem) između kapele na južnoj strani i peterokutne kule (palasa) u središtu.
Ulaz u pjevalište na drugom katu krase drvena oslikana vrata s motivom svetog Petra. Upravo hrvatski povjesničar, konzervator i muzeolog Gjuro Szabo kapelu Dvora Veliki Tabor spominje pod imenom kapela svetog Petra. Szabo nadalje navodi da je u njoj bio pokopan Petar II. Rattkay (umro 1586), kapetan koji se u Vojnoj krajini istaknuo u borbi protiv Osmanlija, zbog čega mu je vladar Ferdinand I. Habsburški dodijelio barunsku titulu. Tvrdi da je njegov epitaf, sačuvan u župnoj crkvi svetog Jurja u Desiniću, prvotno bio u taborskoj kapeli, odakle je premješten početkom 19. stoljeća. Danas je u kapeli odljev tog epitafa.
Iznad kapele nalazi se drveni toranj sa satom koji je tamo postavljen sredinom 19. stoljeća.
*
Arheološka istraživanja prizemlja kule C provedena su 2009. godine. Taj prostor ima nepravilan zvjezdasti tlocrt zbog četiriju trapezoidnih zidnih niša, od kojih su tri prvotno imale ulogu strijelnica, izuzev one sjeverne koja je služila kao ulaz u kulu. Tijekom istraživanja pronađene su strukture interpretirane kao ognjište te ostaci nekadašnje drvene palisadne ograde. Pokretne nalaze činili su uglavnom ulomci grube kuhinjske keramike i životinjske kosti, uz nekoliko ulomaka finije stolne keramike koja svjedoči o luksuznom životu tadašnjeg plemstva. Većina nalaza je iz razdoblja 15. stoljeća, odnosno vremena velikog utjecaja celjskih grofova na hrvatskim prostorima.
(Jelena Šekrst)
Otvorena izložba Mak Melcher – Bez tumačenja
U Studiju Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu, u petak, 21. veljače 2025. godine, otvorena je izložba Mak Melcher – Bez tumačenja koja se može posjetiti do 6. travnja 2025. godine.
Mak Melcher iznova je u Klanjcu. Prije dvanaest godina predstavili smo ga kao mladog perspektivnog kipara, a ovom izložbom u njenu Studiju, što je njegova dvanaesta samostalna izložba, prikazujemo ga kao zrelog kipara koji je u potpunosti opravdao sva naša visoka očekivanja, u smislu očuvanja radnih, kiparskih, likovnih, umjetničkih, estetskih, etičkih i moralnih, svekolikih ljudskih i životnih vrijednosti. Samozatajan i nadasve samosvjestan, svakom dosadašnjom izložbom, bila ona sazdana od gomile gline ili metara papira, dosljedno i vjerodostojno svjedoči koliko su važne zanatske vještine, sva baštinjena znanja i stečena iskustva, da bi se doseglo majstorstvo. Uprkos tome, ili upravo zato, što u poimanje skulpture i kiparski izričaj uključuje kategoriju vremena. Ta će četvrta dimenzija s jedne strane modificirati, razgrađivati i rastakati trodimenzionalni oblik, ali će, s druge strane, nadograđivati, nadopunjavati i proširivati sam pojam skulpture. Neimenovanjem ili tek formalnim imenovanjem radova prepušta im da nam se neposredno obrate. Podastiremo ih s razumijevanjem. Bez tumačenja.
Izložba je ostvarena uz potporu Ministarstva kulture i medija, a može se razgledati svakodnevno, osim ponedjeljkom, od 9 do 17 sati (subota i nedjelja u travnju od 10 do 18 sati).
*
Mak Melcher rođen je 8. ožujka 1983. godine u Mostaru. Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Odjel keramike, 2003. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj 2008. diplomira na Kiparskom odsjeku u klasi red. prof. art. Mire Vuce. Tijekom studija bio je stipendist Grada Zagreba. Od 2003. do 2004. godine radi kao asistent kiparice Marije Ujević. Godine 2008. kao retušer u vosku radi u Ljevaonici umjetnina Ujević, gdje ima priliku izučiti kompletni ljevački zanat. Od 2008. do srpnja 2009. godine radi u tvrtki Hedom kao suradnik konzervatora/restauratora na poslovima obnove gornjogradskih pročelja. Od 2010. do danas radi kao asistent kipara Dalibora Stošića. Od svibnja do lipnja 2010. godine radi u Srednjoj školi Bedekovčina kao nastavnik stručnih predmeta smjera klesarski tehničar. Od 2011. do danas radi kao nastavnik u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu na kiparskom, aranžersko-scenografskom i odjelu dizajna keramike. U okviru Međunarodnog kiparskog simpozija Cavae Romanae u srpnju 2010. godine umjetnički boravi u Vinkuranu kraj Pule te realizira skulpturu u javnom prostoru. U okviru programa međunarodne kulturne suradnje tijekom srpnja i kolovoza 2019. godine boravi na prestižnoj umjetničkoj rezidenciji Cité Internationale des Arts u Parizu. Dobitnik je više nagrada, među kojima se ističu: jednakovrijedna otkupna nagrada na natječaju za Spomenik hrvatskim braniteljima u Belom Manastiru (2011), 3. nagrada 32. Salona mladih (2014) i Nagrada Iva Vraneković – umjetnik umjetniku (2016). Od 2005. godine priredio je 11 samostalnih te sudjelovao na više od 30 skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu, a od 2004. sudjelovao je na 7 kiparskih simpozija i kolonija. Radovi mu se nalaze u fundusima Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu i Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu te u raznim privatnim zbirkama. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU).
(Božidar Pejković)
15 godina Muzeja krapinskih neandertalaca
Muzej krapinskih neandertalaca, jedan od najposjećenijih muzeja u Hrvatskoj, otvoren je prije 15 godina, 27. veljače 2010. godine. Izgrađen u neposrednoj blizini svjetski poznatog lokaliteta Hušnjakovo, krapinski muzej predstavlja svojevrsni spomenik otkriću najveće zbirke fosilnih kostiju neandertalaca na svijetu te se smatra jednim od najuspješnijih primjera simbioze arhitekture i stalnog postava. Suvremeni prikaz kozmičke, kemijske i biološke evolucije, s naglaskom na razvoj čovjeka i značaj nalazišta krapinskog pračovjeka, godišnje privuče oko 100 tisuća posjetitelja koji dolaze iz cijeloga svijeta.
Uz stalni postav i nalazište, za brojnu publiku su tijekom 15 godina organizirani i održani različiti muzejski programi, među kojima se ističu povremene izložbe koje na zanimljiv način obrađuju geološke, paleontološke i arheološke teme te edukativne radionice u kojima sudionici na interaktivan način stječu znanja o prapovijesti. Različiti dodatni muzejski sadržaji i aktivnosti čine Muzej živim, a osobita pažnja pridaje se suradnji s lokalnom zajednicom. Uz izložbe i edukativne programe, Muzej je od otvorenja organizirao i velik broj događanja poput predavanja, promocija knjiga, koncerata i predstava, povezujući se pritom s mnogobrojnim stručnjacima, znanstvenicima i umjetnicima, kulturnim i obrazovnim ustanovama, drugim muzejima, kazalištima, školama i fakultetima te udrugama i društvima. Od 2016. godine Muzej je ponosni nositelj Oznake europske baštine koja potvrđuje njegovu europsku vrijednost, a aktivnost krapinskog muzeja na međunarodnoj razini vezana je i uz njegovo članstvo u mreži Ice Age Europe. Uz brojne nagrade i priznanja ističe se i prva nagrada u kategoriji arheoloških nalazišta i muzeja koja mu je dodijeljena 2021. godine u sklopu 14. Generalne konferencije za kulturni turizam te međunarodna nagrada Big SEE koju je Muzej osvojio u konkurenciji među 45 kandidata u kategoriji dizajna turizma - Tourism Design Award 2023. Kao jedna od pet ustrojstvenih jedinica Muzeja Hrvatskog zagorja, Muzej krapinskih neandertalaca osobito je ponosan i na godišnju nagradu u kulturnom turizmu koja je MHZ-u dodijeljena 2024. godine.
Uz ugodno druženje, ples i prisjećanje na postignuća, taj je poseban jubilej u Muzeju obilježen u petak, 28. veljače 2025. godine. Osim brojnih partnera i prijatelja, čestitkama se pridružila i ministrica kulture i medija, Nina Obuljen Koržinek.
Muzej krapinskih neandertalaca zahvaljuje svima te do sljedeće velike obljetnice nastavlja raditi s istim entuzijazmom!
(Lorka Lončar Uvodić)
Josipa Oršić – od plemkinje do pionirke veterinarstva
Međunarodni dan žena od 1910. godine obilježavamo 8. ožujka kako bismo proslavili postignuća žena u politici, ekonomiji i društvenom životu, ali se prisjećamo i borbe žena za ravnopravnost.
Kroz povijest, mnoge su žene doprinosom prerasle tradicionalne rodne uloge. Među njima je i grofica Josipa Oršić (1723 – 1778), rođena u drugom braku ugarskog grofa Petra Zichya i Suzane Bercsény. Kao članica ugledne i bogate obitelji, stekla je odlično obrazovanje koje je koristila u komunikaciji s drugim plemkinjama, ali i različitim aspektima svakodnevnog života. Uz mađarski, koji joj je bio materinji jezik, odlično se služila njemačkim jezikom, a dobro je naučila i hrvatski jezik. O tome svjedoči i veterinarska ljekaruša koju je napisala i 1772. godine u Zagrebu objavila na kajkavskom jeziku: Betegujuche sivine vrachitel to jeszt szuprot vszakojachkomu sivinszkomu betegu hasznovita, vnogo puti probuvana, ter isztinszka znaidena vrachtva. Priručnik svjedoči o njezinom interesu za životinje, a nastao je iskustvom testiranja različitih metoda te istraživanjem dostupne njemačke literature. Danas se ta ljekaruša smatra jednim od prvih veterinarskih priručnika u Hrvatskoj. Zanimljivo je da je bila posvećena i namijenjena upravo seljacima te tiskana tek deset godina nakon osnutka prve veterinarske škole u svijetu, otvorene u Lyonu. Taj podatak svjedoči o vrijednosti rada same autorice te priručnika koji je zbog njegove praktičnosti Josipin sin Franjo Ksaver tiskao u drugom izdanju 1799. godine.
Vrijedni su zapisi o njezinu obiteljskom životu i vezama. Josipa se 1744. godine udala za grofa Krstu II. Oršića. Njihov brak bio je primjer ustaljene strategije dogovorenih brakova iz interesa, no sudeći prema suvremenim izvorima, bio je skladan. Imali su jedanaestero djece, od kojih su samo trojica sinova i jedna kćer doživjela odraslu dob. Imutak koji je Josipa mirazom donijela u brak pomogao je u gradnji dvoraca u Gornjoj Stubici i Gornjoj Bistri. U memoarima sina Adama Oršića opisana je kao prilično brza, marljiva i djelotvorna gospodarica koja je u odsustvu supruga zbog vojne dužnosti uspješno vodila brigu o obiteljskim posjedima. O njezinim dobročinstvima svjedoče zapisi u kanonskim vizitacijama. Svečana misnica s dalmatikama njezin je dar župnoj crkvi svetog Jurja u Gornjoj Stubici nakon 1745. godine, a legat u iznosu od 50 forinti kapeli svetog Duha u njezinoj blizini.
Josipa je umrla 6. svibnja 1778. godine u Gornjoj Bistri, a pokopana je u obiteljskoj kripti u župnoj crkvi svetog Jurja u Gornjoj Stubici u nazočnosti dvadeset i šest svećenika. Zanimljiv je upis župnika Ignacija Kleščića koji svjedoči kako smrt nikoga ne pošteđuje i dolazi brzo i neočekivano, pa čak i u slučaju grofice.
(Lidija Kelemen)
Pisanjke moje bake
Pisanica ili pisanjka je bojom ukrašeno jaje. Običaj bojanja jaja odvija se u vrijeme Uskrsa, najčešće na Veliku subotu, kada se i kuha šunka te peku kruh i kolači. U lijepo ukrašenim košaricama pisanice i manji komadići pripremljene hrane, uz sol i hren, odnose se u crkvu na blagoslov.
Bojanje jaja vrlo je stara tradicija, o čemu mogu svjedočiti brojni nalazi u starim germanskim, skandinavskim i slavenskim grobovima te činjenica da se šarena jaja nekih slavenskih naroda – Hrvata, Ukrajinaca, Poljaka – podudaraju u tehnici ukrašavanja i ornamentima, što bi moglo upućivati na zajedničko porijeklo iz doba praslavenske zajednice. U prilog tradiciji izrade pisanica svjedoči i pisanica pronađena na arheološkom lokalitetu Gudovec – Gradina, gdje su arheolozi Gradskog muzeja Bjelovar i Instituta za arheologiju iz Zagreba u grumenu zemlje 2003. godine pronašli 146 komadića obojene ljuske jajeta. Kasnije su restauriranja i arheološki nalazi otkrili da je riječ o pisanici koja potječe iz prve polovice 15. stoljeća. Taj je nalaz od velike arheološke i etnografske važnosti te predstavlja nepobitan dokaz o tradiciji oslikavanja pisanica u Hrvatskoj punih 600 godina. Zanimljivo je spomenuti da je najstarija pisanica u Hrvatskoj izrađena tehnikom crtanja voskom i kuhanjem jaja u vodi u kojoj su potopljene ljuske crvenog luka, odnosno, izrađena je tehnikom koja se očuvala do današnjih dana. Jaja su se do kraja 19. stoljeća bojala prirodnim bojama koje su nastale kuhanjem različitih trava, cvijeća, korijenja i kore drveća, dok se kasnije prirodne boje sve više zamjenjuju kupovnima. Najčešće prirodne boje pisanica bile su žuta, dobivena od koprive, i crvena, u različitim tonovima od svijetle do crvenkasto-smeđe, dobivena kuhanjem u ljuskama crvenog luka. Prirodne boje dobivale bi se još i kuhanjem bazge te orahova lišća. Između dvaju svjetskih ratova počinju se upotrebljavati kupovne boje u prahu, kao i boje koje ostavlja krep papir, te tako nastaju pisanice u zelenoj, plavoj, ljubičastoj i crnoj boji. U to vrijeme javljaju se i preslikači, naljepnice na vrlo tankoj foliji koji se uranjaju u mlaku vodu i lijepe na ljusku jajeta. Najčešći motivi na preslikačima su pilići, zečići, cvijeće, košarice s razasutim pisanicama – zapravo motivi slični onima na čestitkama.
Kolektivno sjećanje izrade pisanica u Hrvatskom zagorju seže od početka 19. stoljeća. Između dvaju ratova pisanice se otkrivaju u građanskim i seoskim kućama. U građanskim kućama posvećivala se veća pozornost šaranju, najčešće tehnici koja podrazumijeva vosak i kuhanje u ljuskama luka. Ornamenti su se također dobivali izbjeljivanjem boje kiselinom – zašiljeni štapić ili pero umakalo bi se u ocat, boja bi se skinula pa bi tako nastali različiti ornamenti. Bogatstvo ukrasa na pisanici ovisilo je o vremenu i kreativnosti domaćice, o različitim utjecajima te o tradiciji koja se prenosila udajom iz ostalih krajeva, poput dijelova Slovenije i Austrije. Izrada pisanica bio je ženski posao u koji su se uključivala i djeca. U seoskim kućama nije baš bilo uobičajeno bojati jaja, već su se ona neobojena, samo premazana kožom špeka, nosila na blagoslov. Građanske navike najčešće bi sluškinje, koje su radile u bogatijim kućama, prenosile u seoske kuće, pa je tako bilo i s tradicijom oslikavanja pisanica. Bojanje jaja javlja se tek od pedesetih godina prošlog stoljeća i uglavnom je vezano uz kuhanje u ljuskama luka – poneke žene omotale bi jaje u krpicu, najčešće onu od najlonskih čarapa, te tako na ljusku učvrstile neku travku ili cvijet kao preslikač. Na mjestu gdje bi bila biljčica zadržala bi se bijela boja ljuske jajeta, dok bi preostali dio poprimio crvenu boju ljuske luka. Takav način bojanja jaja zadržao se do današnjih dana te ga u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec kao tradiciju prenosimo na najmlađe generacije muzejsko-edukativnom radionicom Pisanjke moje bake koja se u kontinuitetu održava od 1998. godine dva tjedna prije Uskrsa. Sudjelovanjem u radionici djeca upoznaju tradicijske uskrsne običaje Hrvatskog zagorja te način bojanja pisanica prirodnom bojom nastalom kuhanjem ljuski luka. Cilj radionice je potaknuti sudionike na očuvanje baštine i njegovanje tradicije koja se prenosi iz generacije na generaciju. Očuvana baština dovoljan je razlog kako bi Muzej „Staro selo“ Kumrovec i srodne institucije mogle motivirati pojedince i obitelji za održavanje tradicije koja je u Republici Hrvatskoj starija od 600 godina te dovoljan motiv odupiranju danas prisutnoj komercijalizaciji uskrsnih košarica s gotovim kupovnim proizvodima, najčešće čokoladnim ili plastičnim pisanicama, zečićima, dok običaji i mirisi domaće šunke, orahnjače, makovnjače, kruha i pisanica polako odlaze u zaborav.
Želite li naučiti obojiti pisanicu bojom dobivenom kuhanjem ljuski luka, rezervirajte i ove godine termin na muzejsko-edukativnoj radionici Pisanjke moje bake u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec!
(Tatjana Brlek)