Vijesti iz muzeja, br. 12, 2025.
Spomen na tragediju Veronike Desinićke
Marijan Trepše, Umorstvo Veronike, 1939., ilustracija iz knjige Veronika Desinićka Viktora Kučinića
U davna vremena, kada je Zagorjem vladao moćni ban, grof Herman II. Celjski, u Dvoru Veliki Tabor zbila se velika tragedija. Hermanov sin, Fridrik II., jašući očevim posjedima, zagledao se u ljepoticu Veroniku, plemkinju iz obližnjeg mjesta Desinić. Veronika i Fridrik strastveno su se zaljubili. Iako se Herman protivio, mladi je par pobjegao u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji, i potajno se vjenčao. Kada je Herman saznao za vjenčanje, poslao je svoju vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrika su uhvatili i zatvorili u celjsku, danas poznatu kao Fridrikovu, kulu. Veronika je uspjela pobjeći preko Gorskog kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita, ali uhvatili su i nju te je zatvorili u Velikom Taboru. Herman je, s ciljem da je se konačno riješi, nesretnu Veroniku optužio da je vještica koja je zavela njegova sina. Međutim, Hermanov je plan bio neuspješan jer su suci nakon dva dana suđenja Veroniku proglasili nevinom. Prema njihovoj odluci, Veronika nije ništa skrivila, ona je samo voljela Fridrika, a ljubav nije grijeh niti zločin. Unatoč presudi, Herman je dao nalog da se Veroniku ubije. U dvorištu Velikog Tabora Veroniku su prvo u drvenoj posudi punoj vode utopili, a zatim su njeno mrtvo tijelo zazidali u taborgradske zidine. Tamo se i dan danas, u dugim zimskim noćima, čuju jecaji i plač nesretne Veronike.
Legende su priče koje, uz povijesno-biografske podatke, sadržavaju i izmišljene, fantastične motive. Legenda o Veroniki Desinićkoj nastala je tijekom niza stoljeća, nadograđujući stvarne povijesne događaje kako bi nastala priča koju poznajemo danas i koja se često naziva jednom od najljepših hrvatskih legendi.
Povijesnu pozadinu legende donose nam Celjska kronika, djelo anonimnog suvremenika obitelji Celjskih, nastalo sredinom 15. stoljeća, petnaestostoljetni Ljetopis o životu kralja Sigismunda Eberharda Windeckea te Povjesnice koje je u 15. stoljeću zabilježio Aeneas Sylvius Piccolomini, kasniji papa Pio II. Ti izvori govore koji dijelovi legende su se uistinu dogodili te ju smještaju u povijesni kontekst. Uz podatke o životu Hermana II. Celjskog, Fridrika II. Celjskog i drugih članova obitelji Celjski, ti povijesni izvori govore i o samoj Veroniki Desinićkoj te okolnostima njezinog tragičnog kraja.
Legenda i stvarnost se većim dijelom poklapaju do trenutka kada se Fridrik i Veronika vjenčaju. Njihov brak izazvao je sumnje u Fridrikovo učešće u ubojstvu prve supruge Elizabete Frankapan, ali još veći problem u Hermanovim očima bila je činjenica da je Veronika bila plemkinja puno nižeg statusa od grofova Celjski. Umjesto u Veliki Tabor, Veronika je zatvorena u Celju gdje je dovedena pred sud s optužbom da je vještica. Iako je celjski sud presudio da je nevina, Herman je naredio da Veroniku dovedu u grad Ojstricu gdje je 17. listopada 1425. godine utopljena. Neki izvori navode da je pokopana u Braslovču, a nakon što je oslobođen iz tamnice, Fridrik je njeno tijelo prenio u kartuzijanski samostan u Jurkloštru.
Iako do danas nije utvrđeno gdje se Veronikini posmrtni ostaci uistinu nalaze, njena priča i dalje živi unutar zidova Dvora Veliki Tabor.
(Karla Ivak)
Listopad – mjesec edukacija u Galeriji Antuna Augustinčića
Listopad je u Galeriji Antuna Augustinčića bio obilježen izložbom radionica i edukativnim programima: psihoedukacijama, likovnim radionicama i igraonicama.
Galerija Antuna Augustinčića se 4. listopada pridružila ovogodišnjoj manifestaciji Zahvala jeseni u Klanjcu te je u prostoru Studija GAA otvorena izložba Keramički obrazi, klanječki odrazi na kojoj su bili izloženi radovi osnovnoškolaca iz Klanjca, srednjoškolaca iz Bedekovčine te odraslih polaznika radionice Zen keramike. Autorica koncepcije i provoditeljica programa bila je viša kustosica pedagoginja Galerije, Petra Šoltić. Izložba je bila otvorena do 4. studenog.
Dani europske baštine obilježeni su programom likovnih radionica i igraonica pod nazivom Muzej od kockica, koji su osmislili Petra Šoltić i Davorin Vujčić. Na njima su tijekom tjedan dana (od 7. do 12. listopada) sudjelovala djeca iz vrtića te osnovnoškolci iz Klanjca i Slunja. Ovogodišnja tema Dana europske baštine bila je Graditeljska baština: prozor prema prošlosti, pogled u budućnost. U tu je svrhu u prostoru Galerije pripremljen kutak za slaganje i spajanje kockica koji je potaknuo posjetitelje da nakratko i sami postanu graditelji, izgrade vlastiti muzej iz mašte te postanu svjesni graditeljske baštine koja ih okružuje.
Svake srijede tijelom listopada, u Studiju GAA održavane su psihološke edukacije i umjetničke radionice u sklopu projekta Kreativna refleksija: Umjetnost, mentalno zdravlje i tradicija u srcu Zagorja. Bio je to zajednički program Zavoda za javno zdravstvo Krapinsko-zagorske županije, Muzeja Hrvatskog zagorja i Osnovne škole Antuna Mihanovića Klanjec. Cilj tog projekta bio je poticanje emocionalne pismenosti, samopouzdanja i kreativnog izražavanja učenika kroz rad u sigurnom i poticajnom okruženju. Provoditeljice aktivnosti i autorice radionica bile su psiholog Tamara Bešenić i Petra Šoltić. Radionice su se održavale s učenicima petog razreda, svaki put s drugačijom temom.
Prva radionica bila je na temu “Tko sam ja?” - psihoedukacija na temu slike o sebi, samopouzdanja i poticanja razvoja pozitivne slike o sebi. Sukladna kiparska radionica bavila se izradom autoportreta u glini. Druga je bila Psihoedukativna radionica o emocijama - imenovanje, prepoznavanje i suočavanje s emocijama (naglasak na suočavanju s ljutnjom i anksioznošću). Umjetnički dio obuhvatio je izlaganje o zanimljivoj povijesti hrvatske keramike 20. stoljeća i radionicu izrade keramike: Zen keramika. Treća radionica bavila se razvijanjem socijalnih vještina i uspješnih međuljudskih odnosa, a popratila ju je kiparska radionica oblikovanja ljudske figure na kiparskom geristu u parovima. Četvrta psihoedukativna radionica obradila je adekvatne načine zauzimanja za sebe, uz kiparsku radionicu oblikovanja slobodnih oblika u glini.
Naposlijetku, 28. listopada u Studiju Galerije Antuna Augustinčića održala se kiparska radionica sa srednjoškolcima umjetničkog smjera iz Rijeke. Radionica je osmišljena tako da na zabavan i kreativan način polaznici uče o anatomiji i kiparskoj tehnici modeliranja. Na jednosatnoj radionici sudionici su pod vodstvom Petre Šoltić modelirali ljudsku figuru dodavanjem gline na unaprijed pripremljenu kiparsku konstrukciju. S obzirom na razinu iskazanog entuzijazma, može se reći da je taj tip radionice vrlo dobro prihvaćen među polaznicima.
(Petra Šoltić)
Prapovijesna flora: zeleni trag prošlosti
Tijekom rujna i listopada obilježavaju se Dani europske baštine, čija je ovogodišnja tema bila Graditeljska baština. U iščekivanju početka gradnje posjetiteljskog centra na krovu Muzeja krapinskih neandertalaca, kao simbola kontinuiteta i još boljih rezultata, obilježavamo jubilarnu 30. manifestaciju koja već tri desetljeća ukazuje na vrijednost kulturne baštine. Tijekom ovogodišnje manifestacije posjetitelji su u MKN-u mogli pogledati dvije tematske gostujuće izložbe. Oni najmlađi sudjelovali su na radionicama, a održan je i dan otvorenih vrata za sve posjetitelje.
U petak, 24. listopada, svečano je otvorena izložba Prapovijesna flora: zeleni trag prošlosti, čiji su autori viši kustos i voditelj Muzeja Eduard Vasiljević i kustosica Nikolina Ileković. Izložba je realizirana sredstvima Ministarstva kulture i medija, a prati razvoj biljnog svijeta, njegovu prilagodbu okolišnim uvjetima te način na koji su biljke omogućile razvoj života na Zemlji kakvog danas poznajemo. Nisu sagledane sve biljne vrste (to bi bilo jednostavno nemoguće), već su autori izabrali interesantne vrste, odnosno one koje su obilježile neki geološki period ili pak imale veliki značaj u evolucijskom smislu. Izložba započinje stromatolitima, odnosno cijanobakterijama, koje često nazivamo modro-zelenim algama, iako nije riječ o pravim algama. Ipak, stromatoliti su posebno važni za evoluciju, a nastaju u plićim morima. Tranzicija života iz vode na kopno jedan je od najznačajnijih događaja u evoluciji, a među prvim organizmima taj su pomak napravile biljke. Kopneni dio započinje jednostavno građenim mahovinama, koje nemaju specijalizirano tkivo potrebno za prijenos vode i nutrijenata. Shodno tome, prva staništa bila su vlažna područja s obiljem vode, mjesta poput obala rijeka, jezera ili močvara. Nakon mahovina, o kojima nema previše fosilnih dokaza, javljaju se Cooksonie, prve poznate kopnene biljke s provodnim sustavom, revolucionarne u svojoj sposobnosti naseljavanja kopna i razmnožavanja u posve novom okruženju. Posjetitelji na izložbi mogu vidjeti rekonstrukciju Cooksonia i Rhynia, uz poseban osvrt na strukturne prilagodbe biljaka životu na kopnu. Život tijekom karbona dočaran je fosilima i rekonstrukcijom biljke reda Lepidondendrales koje zajedno s drugim papratima i preslicama dominiraju vlažnim šumskim prostranstvima. Fosilnim zapisima pojedinih vrsta golosjemenjača i kritosjemenjača prikazan je daljnji razvoj biljnog svijeta uz poseban osvrt na fosilnu floru pronađenu na području sjeverne Hrvatske. Istaknuto je i nekoliko invazivnih, ljekovitih i zaštićenih biljnih vrsta koje nalazimo diljem RH. Središnji dio izložbe ima edukativni karakter, osam izdvojenih cjelina gdje se posjetitelji, posebno oni mlađi, mogu dodatno informirati putem bogato ilustriranih slagalica, memori igara ili jednostavne križaljke.
Izložba ostaje otvorena do 30. lipnja 2026. godine.
(Eduard Vasiljević)
Spieglerov Mihanović, s povodom
Među predmetima u Likovnoj zbirci Muzeja seljačkih buna nalazi se i brončana plaketa Antun Mihanović, rad kipara i medaljara Rudolfa Spieglera. Povod da tu plaketu predstavimo upravo sada je 190 godina od objavljivanja Mihanovićeve pjesme Horvatska domovina, čije su prve i posljednje dvije strofe postale hrvatskom državnom himnom. Uz to, ove se godine navršava i 140 godina od rođenja te 45 godina od smrti Rudolfa Spieglera (1885 - 1980). On je javnosti gotovo potpuno nepoznat, za razliku od svojih učitelja: Roberta Frangeša-Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Radio je kao suradnik cizelir kod Frangeša, a zatim kod Ive Kerdića. Većina Spieglerove umjetničke ostavštine čuva se u Muzeju grada Zagreba i Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Plaketa Mihanović našla je svoje mjesto u našem Muzeju donacijom Društva Hrvatskih zagoraca Matija Gubec, uz još dva Spieglerova rada.
Antun Mihanović, s druge strane, dobro je poznat hrvatskoj javnosti, koja ga, prije svega, povezuje s tekstom hrvatske himne. Mihanović je imao bogatu biografiju: bio je vojnik, vojni sudac, političar, diplomat i pisac. Pisao je ljubavnu i domoljubnu poeziju. Rodio se na glavnom zagrebačkom trgu, a na Zagrebačkoj akademiji završio filozofiju i pravo. Živio je u Veneciji i Padovi, službovao kao vojni auditor, te, istupivši iz vojničke službe, bio upravni činovnik u Rijeci i riječki zastupnik u požunskom saboru, a zatim austrijski konzul. Umirovljen je kao ministarski savjetnik te se nastanio u Novim Dvorima kraj Klanjca. Strastveno se bavio prikupljanjem starih listina i rukopisa, rijetkih knjiga i druge nepoznate spomeničke građe o hrvatskoj prošlosti.
Iako ima autora koji su svojim djelima namijenili sudbinu himne, Mihanović je napisao tek pjesmu u slavu svoje Horvatske domovine. Pjesma je izašla 1835. godine i nije odmah postala popularna. Ipak, vremenom je uglazbljena i prihvaćena kao nacionalna, a kasnije i kao državna himna, nazvana, po prvim stihovima, Lijepa naša.
(Vlatka Filipčić Maligec)
U Kumrovcu otvoren novi dio stalnog postava te nova tematska izložba
Listopad u Muzeju "Staro selo" Kumrovec obilježila su dva otvorenja. Kao dio programa Muzeja povodom Dana europske baštine, u petak, 10. listopada, otvoren je stalni postav Seosko domaćinstvo od sredine 20. stoljeća autorice Anite Paun-Gadža, muzejske savjetnice i voditeljice Muzeja. Već sljedeće subote, 18. listopada, otvorena je tematska izložba Gdje ima dima, ima i vatre - Priča o vatri autorice Tihane Kušenić, više kustosice.
*
Seosko domaćinstvo od sredine 20. stoljeća
Stalni postav prikazuje promjene u načinu života stanovnika ruralnih sredina u vrijeme industrijalizacije i urbanizacije u Hrvatskoj. Sam proces razvoja nije bio ravnomjeran u svim sredinama – negdje se odvijao brže, a negdje sporije.
Te su se promjene odrazile i na najmanje seoske zajednice. Sve što je bilo dostupno do 20. stoljeća, počinje se mijenjati. Poljoprivreda se, bez obzira na modernizaciju, počinje smanjivati, više nije primarna djelatnost, najčešće se obrađuju samo vrtovi i njive koje se nalaze u blizini obiteljskog gospodarstva, dolazi do racionalizacije poslova u kućanstvu. Muška populacija transferira se u neke druge aktivnosti, odlaze u grad gdje se zapošljavaju u društveno organiziranoj industrijskoj proizvodnji i uslužnim djelatnostima. Veća zarada uzrokovala je i želju za promjenama na stambenim objektima. Kuće su obnavljali ili nadograđivali pomoću novih materijala, kao što su betonske opeke i blokovi, dok su pokrove od slame zamjenjivali biber i cementnim utorenim crijepom, karakterističnim za kasne šezdesete godine.
Upravo takav način prezentacije življenja zagorske obitelji u nadograđenom i preuređenom objektu može se vidjeti u središtu Muzeja „Staro selo“ Kumrovec. Stambeni objekt sa starim kućnim brojem 45 građen je sredinom 19. stoljeća. Tijekom vremena doživio je nekoliko izmjena. Do 1912. godine dvoslivni krov bio je prekriven slamnatim pokrovom šopom, a nakon toga se krovna konstrukcija mijenja te se krov prekriva cementnim utorenim crijepom. Godine 1928. dolazi do prve izmjene u tlocrtu objekta, dograđuje se mala sobica u kojoj se odvijao svakodnevni život, zatim do neznatnih promjena ponovo dolazi 1952. godine. Do početka 2005. godine objekt je bio sastavni dio domaćinstva obitelji Čutić. Otkupom stambene i pomoćne gospodarske zgrade ulazi u sastav Muzeja "Staro selo" Kumrovec, jedinstvenog Muzeja na otvorenom u Republici Hrvatskoj. Zahvaljujući spomenutim promjenama, prvobitni izgled objekta, tradicijske zagorske kuće, jedva se razabire, što ima određenu vrijednost jer nam predočuje sliku vremena kada su obitelji građevinskim intervencijama na tradicijskom objektu željele poboljšati svoj životni standard. Nadogradnjom su dobile prostor kuhinje, smočnice i dvije manje sobe. Osim vanjskog izgleda i promjena na objektu, uočeno je da se zatečeni inventar uvelike razlikuje od inventara nekadašnje tradicijske kuće. Modernizacija kućanstva vidljiva je i u kućanskim aparatima i pomagalima koja olakšavaju svakodnevni život, posebno ženske populacije. Najveći broj zatečenih aparata izrađenih od lijevanog i emajliranog željeza pripadaju kuhinji. Namještaj iz prošlosti ustupio je mjesto jednostavnijem, udobnijem i učinkovitijem namještaju, što je pokazatelj utjecaja i prihvaćanja građanskog načina života u seoskoj sredini. S obzirom na to da je tijekom vremena na objektu bilo nekoliko devastacija sa željom povećavanja stambenog prostora, bila je potrebna kompletna rekonstrukcija objekta. Krajem 2024. godine objekt je u potpunosti srušen i po uzoru na stari napravljen je novi.
Ovom stalnom izložbom posjetitelji Muzeja „Staro selo“ Kumrovec dobivaju novi sadržaj, a muzej, u pravom smislu riječi, postaje dokument jednog vremena, 19. i 20. stoljeća.
(Anita Paun-Gadža)
*
Vatra u etnološkom kontekstu – između svakodnevice i svetoga
Bez vatre nema života. Još od mitskog Prometeja koji je, prema starim predajama, ljudima donio vatru te, s njom, znanje i moć stvaranja, vatra je simbol civilizacije i početka kulture. Njezin stvarni trag na ovim prostorima seže duboko u prapovijest - upravo su u Krapini pronađeni dokazi da su neandertalci poznavali i koristili vatru za grijanje, pripremu hrane i zaštitu. Vatra je, dakle, od samih početaka bila temelj opstanka i razvoja zajednice.
Glavni su produkti vatre svjetlost i toplina, a kao nusprodukti nastaju dim, ugljen i pepeo, materijali i pojave koje su stoljećima oblikovale svakodnevicu i običaje ljudi zagorskog kraja.
Definiciju vatre možemo promatrati kroz različite kontekste. Vatra je prvenstveno kemijski proces u kojem se oslobađa energija iz gorive tvari u obliku topline i svjetlosti. Od prapovijesti se koristi za kuhanje, grijanje, obradu metala i keramike, za osvjetljenje životnog prostora, ali i za obranu od neprijatelja, signalizaciju, a često i u ritualne svrhe. U mnogim kulturama vatra je simbol životne snage, označava obnovu i novi početak. Simbolizira božansku prisutnost, ali i opasnost i razaranje.
U etnološkom kontekstu vatra nadilazi svoju praktičnu funkciju i postaje središnji element duhovnog i obrednog života zajednice. Ognjište, kao izvor topline, bilo je srce doma i mjesto okupljanja obitelji, ali i prostor svetoga - granica vidljivog i nevidljivog svijeta. Naši su preci vjerovali da vatra i prosuti pepeo štite kuću i ukućane od zlih sila, a njezin se plamen koristio u obredima pročišćenja, plodnosti i obnove života.
Na zagorskom prostoru vatra je imala središnje mjesto u životu zajednice. Ognjište nije bilo samo izvor topline i mjesto pripreme hrane, nego i srce doma, mjesto okupljanja obitelji i susjeda, prostor pripovijedanja, druženja i prijenosa znanja s generacije na generaciju. Oko vatre su se donosile odluke, slavili blagdani i stvarala sjećanja. U tradicijskih kućama vatra je grijala ljude i sušila prostor, ali i čuvala ih od zlih sila, što potvrđuju brojna vjerovanja i simboličke prakse. Pepelom se, primjerice, posipala zemlja i prag kuće, dim je imao ljekovitu i zaštitnu, apotropejsku moć, a žar i plamen povezivali su se s novim početkom i snagom života.
Vatra je bila i nužan alat rada. U kovačnicama i lončarskim pećima, rađali su se predmeti koji su činili svakodnevicu i gospodarstvo zagorskog prostora. Obrtnici su znali kako ukrotiti vatru - bez nje nije bilo čavla, kotača, čekića, lonaca, oruđa, ali ni oružja. Danas, ta stoljetna znanja dobivaju i nove izraze: kovanje i obrada metala nisu samo zanat, nego i oblik umjetničkog stvaranja koji povezuje tradiciju i suvremenost. Ujedno, oblikovanje keramike uz stvaranje keramičkog posuđa i suvenira podrazumijeva i nastanak umjetničkih djela.
No, vatra nije pripadala samo svakodnevici. Svoj vrhunac dobila je i u kalendaru blagdana i običaja: uz božićni panj i Badnjak, na blagoslovu grla na blagdan Svetog Blaža, u pokladnim običajima, u uskršnjim, jurjevskim i ivanjskim krijesovima, u svijetlu svijeća i lampi na blagdan Svih svetih. Plamen je u tim trenucima bio simbol vjere, nade i zajedništva. Posebno mjesto zauzimaju i vatrogasne tradicije Hrvatskog zagorja, jer s vatrom čovjek nije samo živio, već je i morao naučiti kako je ukrotiti te zaštititi ono najvrjednije.
Izložba Gdje ima dima ima i vatre - Priča o vatri vodi kroz ta značenja i oblike upotrebe vatre - od ognjišta do blagdanskih krijesova, od obrta do vjerovanja, od prapovijesnog plamena do suvremenog oblikovanja metala. Ona nas podsjeća da vatra nije samo prirodna pojava, nego i važan dio kulturne baštine i identiteta zagorskog prostora. U svakom se plamenu čuva sjećanje na način života, tradicijska znanja te vrijednosti koje su oblikovali naš kraj. Izložbu je moguće pogledati do 25. veljače 2026. godine.
(Tihana Kušenić)