Preskoči na sadržaj

Arhiva:

  • ikona kuverte
  • facebook ikona
  • twitter ikona

Vijesti iz muzeja, br. 4, 2024.

Muzeji Hrvatskog zagorja

 


Muzeji Hrvatskog zagorja

 

U Kumrovcu održana vesela završnica trećeg izdanja muzejsko-edukativnog programa Na konju u Muzeje

Šećer na kraju muzejsko-edukativnog programa Na konju u Muzeje Muzeja Hrvatskog zagorja svakako je bila završna svečanost održana u subotu, 7. prosinca, u Muzeju „Staro selo“ Kumrovec.

Ove su godine, u trećem izdanju programa, djeca, roditelji te ostali posjetitelji završnice, osim u lijepom vremenu, uživali i u pet različitih radionica, jahanju i druženju s konjima, vožnji u kočiji, dolasku svetog Nikole i Krampusa te podjeli poklona. Kruna programa, ali i završnice, bila je dodjela dodatnih nagrada Muzeja Hrvatskog zagorja djeci koja su sudjelovala na ukupno četiri ili pet radionica programa u razdoblju od 2. studenog do 1. prosinca, te izvlačenje glavne nagrade koju je osigurao Centar Ritam s konjem. Ovogodišnja je sretna dobitnica djevojčica Lota Martinolić.

Za dobro raspoloženje i uspješnu završnu svečanost zaslužni su mnogi – sveti Nikola i Krampus koje su utjelovili članovi Etno udruge Kolovrat, obitelj Kolman koja je dovela konje i kočiju, djelatnici Centra Ritam s konjem na čelu s Josipom Knezićem, koji su zaslužni za glavnu nagradu i jahanje konja, kao i domaćini, djelatnici Muzeja „Staro selo“ Kumrovec s voditeljicom Anitom Paun Gadža. Izvrsne fotografije, što završnice, što radionica, ponovno potpisuje fotograf Luka Smuk.

Podsjetimo, muzejsko-edukativni program Na konju u Muzeje održavao se od 2. studenog do 7. prosinca tako da je prvih pet vikenda u tom razdoblju bilo rezervirano za radionice u svim jedinicama MHZ-a (svaki je muzej proveo ukupno četiri radionice tijekom tih vikenda prema unaprijed dogovorenom rasporedu), dok je u subotu, 7. prosinca, održana završna svečanost u Kumrovcu. Zajednička tema programa bio je konj, kojim se, kroz radionice i muzejsko-edukativnu publikaciju, svaka od ustrojstvenih jedinica Muzeja Hrvatskog zagorja bavila na drugačiji način, pripadajućom podtemom. Sudionici radionica u Dvoru Veliki Tabor naučili su nešto više o korištenju konja za prijevoz, s posebnim naglaskom na kočije, u Galeriji Antuna Augustinčića bavili su se konjima u umjetnosti, dok su u Muzeju krapinskih neandertalaca slušali o prošlosti i evoluciji konja. Muzej seljačkih buna ispričao je priču o vojnim konjima i vitezovima, a Muzej „Staro selo“ Kumrovec o konjima kao tradicijskim drvenim igračkama.

Ovogodišnje je izdanje programa ujedno statistički najuspješnije do sada – šezdesetero djece sudjelovalo je na svim radionicama, među kojima ih je devetnaestero bilo na njih četiri ili pet (čime su i zaslužili dodatne nagrade). Gledajući po svim ustrojstvenim jedinicama Muzeja Hrvatskog zagorja, bilježimo ukupno 135 dolazaka na radionice. Uvedeni su i neki noviteti, poput Instagram stranice programa te korištenja QR kodova putem aplikacije Qurko, kao i bogatije nagrade te dodatni sadržaji na svakoj od radionica.

Program su, uz potporu ravnatelja Jurice Sabola, uspješno provele djelatnice MHZ-a: Petra Šoltić (viša muzejska pedagoginja Galerije Antuna Augustinčića), Lorka Lončar Uvodić i Mirjana Biljan (muzejska pedagoginja savjetnica i muzejska pedagoginja Muzeja krapinskih neandertalaca), Josipa Pavlović Požgaj (muzejska pedagoginja Muzeja seljačkih buna), Tatjana Brlek i Mateja Harapin (muzejska savjetnica i muzejska pedagoginja Muzeja „Staro selo“ Kumrovec) te Jelena Šekrst (kustosica Dvora Veliki Tabor i koordinatorica programa).

Muzeji Hrvatskog zagorja od srca zahvaljuju svim sudionicima programa Na konju u Muzeje te novo druženje s drvenim konjićima zakazuju za iduću godinu!

(Jelena Šekrst)


Dvor Veliki Tabor

 

Od Tabora do Meksika – Ivan III. Adam Rattkay

Budući da dana 26. prosinca obilježavamo godišnjicu smrti isusovačkog misionara i kartografa Ivana III. Adama Rattkaya, u ovom broju Vijesti iz muzeja Dvor Veliki Tabor podsjeća na tu, možda zaboravljenu, povijesnu ličnost.

Ivan Adam Rattkay (1647 – 1683) sin je Petra IV. Rattkaya i Ane Konstancije r. Stratenpach, rođen u Ptuju. U isusovački novicijat ušao je u studenom 1664. u Beču, a studij filozofije započeo je u Grazu. Nakon studija 1670. i 1671. bio je gimnazijski profesor u Gorici te sljedeće godine i u Zagrebu. Vratio se u Graz na četverogodišnji studij teologije, a potom je bio zaređen za svećenika 1676. godine. Govorio je njemački, latinski, talijanski i francuski jezik. Zbog svojih izvrsnih sposobnosti i uspjeha u studiju namijenjena mu je profesorska služba, no Ivan odlučuje kao misionar krenuti u prekooceanske zemlje. S još petoricom austrijskih isusovaca krenuo je u Genovu, gdje su se s raznih strana skupili isusovački kandidati za misije u Meksiku, na Filipinima i Marijanskom otočju. Dvadesetorica njih ukrcala su se 11. lipnja 1678. godine na lađu za luku Cadiz u Španjolskoj, odakle su lađe španjolske mornarice kretale za zapadnu Indiju, ali su zbog jakih vjetrova zakasnili te su morali pune dvije godine čekati drugu priliku. Ona se pružila tek u ljeto 1680. godine, kada je velika ekspedicija krenula brodovima u Ameriku i na Filipine, ali se lađa Nazarena na kojoj je bio pri izlasku iz luke nasukala na greben i potonula, a putnici su se čamcima uspjeli vratiti u luku. Nakon ponovnoga pokušaja i silnih problema te strašne oluje na moru, nakratko su pristali na Portoriku, prošli uz Jamajku i Kubu te napokon uplovili u meksičku luku Vera Cruz 15. rujna 1680. godine, nastavivši odatle kopnom do glavnoga grada.

Nakon kratkoga odmora misionari su bili raspoređeni u razne krajeve, a Ivan je po vlastitoj zamolbi otišao u jednu od najtežih – pokrajinu Tarahumaru, koju su nastavali Indijanci istoga imena. Ta se brdovita pokrajina, bogata rudnicima srebra i zlata, nalazi na sjeveru Meksika (današnja država Chihuahua), na planinskom lancu Sierra Madre Occidental, koju presijecaju brojne rijeke. Ivan je od grada Meksika s još jednim redovničkim subratom putovao 70 dana do Tarahumare. Najprije je ostao u misiji Yepomeran, na sjevernoj granici misijskoga područja, da nauči urođenički jezik, a potom je otišao u siromašnu gorsku misiju Tutuaca. Ubrzo je jako oslabio i obolio jer je stanovao u bijednoj kolibi izložen nevremenu, a hranio se uglavnom pečenim kukuruzom, glavnim jelom siromašnih urođenika, kojih je nekoliko desetaka već bio pokrstio. Morao se spustiti u obližnju misiju San Javier da se oporavi, odakle je poslan u lakšu misiju Jesus Carichic, koja je već imala 120 pokrštenih Indijanaca. Za nepune tri godine obratio je nekoliko stotina Indijanaca i misiji pridružio još tri sela. Obilazio ih je, krijepio i liječio bolesnike te se brinuo i za duhovno i tjelesno dobro urođenika. Početkom prosinca 1683. godine Ivanu Adamu Rattkayu naglo je pozlilo te je nakon dvadesetak dana teške agonije preminuo 26. prosinca iste godine. Kasnije je, posve slučajno, jedan misionar saznao da su ga otrovali njegovi Indijanci, kojima je dijelio sve što je imao, ali im je zabranjivao noćno opijanje i orgije. U pismima koja je slao isusovačkom provincijalu opisao je svoje putovanje i početak djelovanja u pokrajini Tarahumari. Sačuvan je i njegov Izvještaj o pokrajini Tarahumara koji je poslao u RIm generalu isusovačkog reda (1683). U Izvještaju detaljno opisuje tamošnji biljni i životinjski svijet te način života, običaje i praznovjerja Indijanaca. Izradio je i preciznu zemljopisnu kartu pokrajine s označenim misijskim postajama i indijanskim selima. To je prvi zemljopisni i etnografski prikaz Tarahumare u povijesti.

(Jelena Šekrst)


Galerija Antuna Augustinčića

 

Od Klanjca do Ujedinjenih naroda i natrag - 70 godina Augustinčićeva spomenika Mir u New Yorku

Galerija Antuna Augustinčića, otvorena 1976. godine u Klanjcu donacijom cjeloživotnog opusa našeg proslavljenog majstora kipara, profesora i akademika (Klanjec, 1900. – Zagreb, 1979.), jedina je muzejska ustanova u Hrvatskoj koja kontinuirano obilježava 21. rujna, Međunarodni dan mira. To čini iz razloga što je najatraktivniji izložak u njenom stalnom postavu 5,5 metara visoki originalni gipsani model spomenika Mir, koji je 1954. godine odliven u bronci te 2. prosinca iste godine postavljen ispred sjedišta Organizacije ujedinjenih naroda u New Yorku. Taj karakterističan primjer Augustinčićeve konjaničke figure jedan je od najmonumentalnijih spomenika u njegovu opusu i najveći dar koji su Ujedinjeni narodi ikad primili. Obilježavajući 70. obljetnicu njegova otkrivanja, prisjećamo se spomenika čija je univerzalna poruka do danas zadržala svoju simboličku i političku aktualnost.

Nastanak spomenika usko je povezan s poviješću Organizacije UN-a, koja je nakon Drugog svjetskog rata odlučila da njeno sjedište bude u Sjedinjenim Američkim Državama, u New Yorku. S gradnjom kompleksa zgrada započelo se 1949. godine, a svaka zemlja članica UN-a dobila je određeni zadatak oplemenjivanja prostora. Tadašnja jugoslavenska vlada pozvala je Antuna Augustinčića da osmisli i realizira spomenik kojim bi istakla svoje opredjeljenje za mir u svijetu. Augustinčić se odlučio za simboličku konjaničku figuru, za dinamičan prikaz žene na konju. Razloge je objasnio odgovarajući na kasnija novinarska pitanja: ženski lik odabrao je stoga jer je žene smatrao privrženijima miru od muškaraca, a figuru konja istaknuo je kao metaforu borbe za mir. Kiparsku skicu definirao je 1952. godine i ona detaljno dočarava kasniju spomeničku izvedbu: trijumfalan ženski lik strogog pogleda usmjerenog ravno naprijed, koji u desnoj ruci drži globus, a u podignutoj ljevici maslinovu granu. Plašt koji joj vijori na leđima te konj u pokretu sugeriraju snažno usmjerenje prema naprijed, odnosno simbolično vođenje naroda svijeta k miru. Stoga ova kompozicija, uz naziv Mir (Spomenik miru), ima i alternativni naziv: Vjesnica mira.

Godine 1952., kada je većina zgrada kompleksa UN-a bila dovršena, Augustinčić je otputovao u New York da na licu mjesta odluči o točnom mjestu na kojem će spomenik biti smješten. U dogovoru s direktorom građevinskog odjela UN-a, arhitektom Wallaceom K. Harrisonom, odlučeno je da se spomenik postavi ispred zgrade Opće skupštine, na veliki plato uz sjeverni ulaz kroz koji svakodnevno prolaze tisuće posjetitelja. Komisija UN-a i tadašnji glavni tajnik UN-a, Norvežanin Trygve H. Lie, odobrili su prijedlog te se Augustinčić vratio u Zagreb i započeo rad na spomeniku.

U prostoru Augustinčićeve Majstorske radionice na Jabukovcu u Zagrebu, kipar Velibor Mačukatin izveo je najveći dio modelacije spomenika u glini, a stručnjak za lijevanje umjetnina Josip Kroflin vodio je posao lijevanja spomenika u broncu u zagrebačkoj Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti. Arhitekt Lovro Bilinić bio je angažiran za pripremu kamena kojim će se obložiti 10 metara visoki betonski postament za spomenik u New Yorku. Odlivena u bronci, preko 6 tona teška konjanička figura dopremljena je do luke u Rijeci, gdje je ukrcana na brod za New York. Stigavši u listopadu 1954. godine u bruklinšku luku, Mir je, uz medijsku pozornost i policijsku pratnju, provezen njujorškim ulicama i dopremljen pred sjedište UN. Tamo je postavljen na pripremljeni postament, nedaleko od mjesta kojeg je Augustinčić prvotno odabrao. Spomenik Mir su 2. prosinca 1954. godine svečano otkrili tadašnji glavni tajnik UN Dag Hammarskjöld, predsjednik IX. zasjedanja Opće skupštine Eelco Van Klefens i tadašnji šef Stalne misije SFRJ pri UN dr. Jože Brilej.

S vremenom, taj je konjanički kip postao amblematski kako za kipara, tako i za cijelo to razdoblje. Augustinčić je učvrstio svoju reputaciju kipara čija su se djela rado koristila za unaprjeđenje državne kulturne diplomacije, a i spomenik je doživio popularnost: grafički prikaz Mira je od 1965. do 1993. godine bio na aversu crvene novčanice od 100 jugoslavenskih dinara, a još i danas se koristi kao dio logotipa Croatia filma iz Zagreba.

Nakon godinâ diplomatskih napora, Republika Hrvatska potvrdila se kao ishodišna točka nastanka spomenika Mir. Vlada RH to je naglasila 2017. godine povodom 25-obljetnice primanja Republike Hrvatske u članstvo UN-a postavljanjem informativne ploče podno spomenika, s podacima o autoru i zemlji iz koje potječe.

Antun Augustinčić sahranjen je u Klanjcu, u parku svoje Galerije koja već gotovo 50 godina svojim muzejskim, izdavačkim i izlagačkim aktivnostima sakuplja, čuva, obrađuje i prezentira njegov kiparski opus. Svake godine povodom Međunarodnog dana mira angažira nove umjetnike da svojim djelima obogate pristup pojmu, simbolici i pojavnosti mira; stvaranjem i izlaganjem svojih radova podno gipsanog modela Mira u stalnom postavu Galerije, oni ostvaruju dijalog spomenika i suvremenog umjetničkog izričaja, učvršćujući svijest o nacionalnom identitetu u globaliziranom svijetu. Potreba za mirom danas je osobito aktualna te je svako nastojanje njegovog poticanja, gradnje i njegovanja (u psihološkom, socijalnom, pa i likovnom smislu) bez sumnje plodonosno.

(Davorin Vujčić)


Muzej krapinskih neandertalaca

 

Muzej krapinskih neandertalaca prvi u Hrvatskoj uveo audio vodič na ukrajinskom jeziku

U utorak, 17. prosinca, u Muzeju krapinskih neandertalaca održana je svečana promocija audio vodiča na ukrajinskom jeziku u sklopu inicijative Ukrajinski jezik u svjetskim muzejima.

Prisutne je pozdravio ravnatelj Muzeja Hrvatskog zagorja Jurica Sabol, a gostima svečanog događanja se, putem video poziva, obratila i inicijatorica projekta, prva dama Ukrajine, Olena Zelenska. Promociji su nazočili brojni ugledni gosti, među kojima su i Nina Kirilič, supruga Vasilja Kiriliča, izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika Ukrajine u Republici Hrvatskoj, državna tajnica Dražena Vrselja (u ime ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek) te predsjednik Gradskog vijeća Mladen Gregurović u ime Grada Krapine. Za glazbeni dio programa pobrinula se ukrajinska umjetnica Ana Del.

Nalazište krapinskog pračovjeka Hušnjakovo ima svjetski značaj te s Muzejom krapinskih neandertalaca zauzima važno mjesto u priči o evoluciji života na Zemlji i znanstvenom tumačenju razvoja čovjeka, temi koja izaziva interes gotovo svakog pojedinca, neovisno o dobi, spolu ili mjestu življenja. Od oko 140 tisuća posjetitelja koji godišnje obiđu stalni postav Muzeja krapinskih neandertalaca, petinu čine gosti iz različitih zemalja svijeta. Strani posjetitelji stalni postav imaju priliku obići uz stručnog vodiča na engleskom jeziku, ali i samostalno, uz korištenje audio vodiča koji u trajanju od 70 minuta na zanimljiv način upoznaje osobu s 18 tematskih cjelina prikazanih u krapinskom muzeju. Audio vodič je donedavno bio dostupan na osam svjetskih jezika – hrvatskom, engleskom, njemačkom, slovenskom, talijanskom, francuskom, češkom i mađarskom, a ove je godine implementiran i zvučni zapis na ukrajinskom jeziku.

Posljednjih godina, uslijed teškog rata u Ukrajini i hrvatske spremnosti na humanitarnu i tehničku pomoć, u Hrvatskoj je prihvaćeno i zbrinuto brojno raseljeno stanovništvo iz Ukrajine. Veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatskoj, između ostalog, veliku pažnju pridaje kulturnoj suradnji. Vrijedni realizirani programi hrvatskih muzeja dobar su primjer pružanja podrške ukrajinskom stanovništvu u Hrvatskoj, a odlukom ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, Ukrajincima u Hrvatskoj je omogućen i besplatni ulazak u sve državne muzeje. Potaknut inicijativom prve dame Ukrajine Olene Zelenske, da se kulturnim ustanovama diljem svijeta omogući korištenje audio vodiča na ukrajinskom jeziku, Muzej krapinskih neandertalaca prvi je hrvatski muzej koji je to realizirao. Veleposlanstvo Ukrajine u Republici Hrvatsko prevelo je postojeći tekst audio vodiča krapinskog muzeja na ukrajinski jezik, a izvrsna francuska produkcija odradila je implementaciju zvučnog zapisa.

U 2024. godini zabilježeno je 130 osoba iz Ukrajine koje su posjetile Muzej krapinskih neandertalaca, a kojega će, zahvaljujući tom vrijednom projektu, od sada uz korištenje audio vodiča moći doživjeti i iskusiti na bolji i zorniji način.

(Jelena Šekrst)


Muzej seljačkih buna

 

Vrijeme čestitanja – božićne i novogodišnje čestitke u Zbirci razglednica i fotografija Muzeja seljačkih buna

Čestitke čine vrlo mali dio inače bogate Zbirke razglednica i fotografija Muzeja seljačkih buna. No, iako ih nije mnogo, tek 10-ak, pričaju nam zanimljivu priču o običajima vezanima uz čestitanje i njihovom mijenjanju kroz vrijeme.

Tko zna koliko bismo morali čekati na prvu komercijalnu tiskanu čestitku da se Henry Cole (1808. – 1882.) nije preplašio obveze slanja brojnih dobrih želja za blagdane te angažirao slikara i ilustratora Johna Callcotta Horsleya, da napravi za njega čestitku. Tiskao ju je 1000 u primjeraka, dio je poslao sam, a ostale je stavio u prodaju (koja baš nije bila uspješna). Zanimljivo je da slika prikazuje obitelj Cole kako nazdravlja čašama napunjenim vinom koje ispija čak i dojenče. Na čestitki je natpis: A MERRY CHRISTMAS AND A HAPPY NEW YEAR TO YOU. Tako o čestitkama, kakvima ih danas poznajemo, možemo govoriti od 1843. godine.

Čestitke u našoj zbirci potječu iz 20. stoljeća i rađene su prema predlošcima nekoliko autora: Slavka Tomerlina, Ljube Babića, Otta Antoninija i Viktora Šipeka. Prva trojica upoznaju nas i s nekima od hrvatskih božićnih običaja. Tridesetih godina prošlog stoljeća Tomerlin prikazuje tradicionalne Božićne običaje. Na prvoj žene stavljaju kruh u krušnu peć s opisom Pečenje kruha za Božić i novu godinu. Na drugoj je seljačka obitelj okupljena oko stolića s Božićnom pšenicom, dok dječak pleše, a naslovljena je Da Bog da naras'o tako velik do godine. Naslov Dan nevine dječice prikazuje stariju djecu u šestinskim nošnjama u igri i razgovoru. Antonini slika žene odjevene u tradicionalne nošnje koje pripremaju božićni stol. Na slici Ljube Babića Hrvatski Božić iz 1926. su ljudi koji kleče, stoje i sviraju okupljeni oko jaslica, a u pozadini se vidi Zagreb.

Šipekove čestitke zanimljiv su primjer kako se društvo u određenim razdobljima mijenjalo. Kao čestitke su korištene njegove slike Snijeg pod plavim nebom koja s tekstom  Sretna Nova godina (1967.) i Potok u snijegu (format čestitke, bez natpisa), što su slike zimskih pejzaža po kojima je bio poznat. No, tu je i slika Autoput, na kojoj se vide automobili koji odmiču, koju je kao čestitku koristilo Građevinsko preduzeće „Autoput“ s natpisom SREĆNU NOVU 1963 GODINU sa mnogo uspeha u radu želi Vam naš kolektiv.

Čestitka iz 1997. godine fotografija je s prikazom jaslica u nacionalnom svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici. Da su, u nedostatku čestitki ili pak zbog želje da se nešto drugo pokaže prilikom čestitanja, mogle poslužili i razglednice, svjedoči primjer razglednice s prikazom kurije u Zlataru koja je poslužila kao čestitka.

Nevelik broj čestitki u zbirci svjedoči o raznolikosti baštine vezane uz božićne i novogodišnje običaje i čestitanja. I za kraj: ako mislite da želeći nekom čestit Božić poručujete nešto drugačije nego sa sretan Božić, varate se. Riječ čest je tek stariji izraz koji znači sreća. Stoga, čestit vam ili sretan Božić, kako vam je draže!

(Vlatka Filipčić Maligec)


Muzej ”Staro selo” Kumrovec

 

Božićni običaji Hrvatskog zagorja

Kada govorimo o narodnim običajima kao dijelu nematerijalne kulturne baštine, uvriježeno je govoriti o zimskom, proljetnom, ljetnom i jesenskom ciklusu narodnih običaja.

Svakako najbogatiji običajima su jesenski i zimski ciklus. Zimski ciklus običaja neminovno se veže uz crkvene blagdane, odnosno crkvenu kalendarsku godinu koju je narod prihvatio kao dio svoje kulturne baštine. U godišnje običaje ubrajaju se i blagdani koji se ponavljaju svake godine, kao što je advent ili došašće.

Advent ili došašće je razdoblje u crkvenoj liturgijskoj godini koje prethodi blagdanu Božića. Traje četiri nedjelje, kao spomen na četiri tisućljeća koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do Kristova dolaska. Danas se u vrijeme došašća izrađuje i stavlja na stol adventski vijenac s četiri svijeće koje simboliziraju četiri nedjelje u došašću. U prošlosti se adventski vijenci nisu izrađivali, već se s prvom nedjeljom došašća u Hrvatskom zagorju odlazilo na mise zornice koje su počinjale u 6 sati ujutro.

Prvi u nizu blagdana uoči Božića je blagdan svetog Nikole koji se slavi 6. prosinca. Noć prije blagdana djeca u prozore stavljaju cipele ili čizme da bi ujutro u njima pronalazila poklone. Djecu su darivali sušenim voćem (šljivama, jabukama, kruškama, ...), pokojim bombonom, ali i šibama kao znak upozorenja od Krampusa da cijelu godinu moraju biti dobri.

Na svetu Luciju sijala se pšenica, o čemu su brigu vodile ženske članice obitelji. Zanimljivo je da tog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe pa je uz Portugal i južnu Italiju, on vezan još samo za hrvatsko podneblje. Do Božića pšenica lijepo naraste u posudi ispunjenoj vodom te ukrašava božićni stol, dok tijekom božićnog vremena stoji pod borom, uz jaslice ili u kutu sobe. Da bi izgledala lijepo, pšenica se podrezuje i ovije crvenom trakom ili hrvatskom trobojnicom, a u nekim se krajevima posred pšenice stavi jabuka te svijeće. Nakon Božića pšenica se daje pticama jer se ništa iz tog svetog doba ne smije baciti. Dani od 13. do 24. prosinca imali su dvojako značenje. Stariji ljudi bilježili su kakvo je bilo vrijeme koji dan, jer je svaki dan u tom razdoblju predstavljao jedan mjesec u godini, pa su tako znali kakva će biti iduća godina, odnosno kakav će biti koji mjesec u godini. Za mladiće i djevojke ti dani imali su drugo značenje. Na 11 papirića upisivali su muška i ženska imena, dok je 12. ostao bez upisanog imena. Svakog dana do Badnjaka jedan zamotani papirić bacao se u vatru. Posljednji papirić pročitao se na Badnjak. Ako je na njemu bilo upisano muško ili žensko ime, značilo je da će u toj kući dogodine biti svadba, ali ako je ostao papirić bez imena to je značilo da svadbe neće biti.

Nekoliko dana pred Badnjak i Božić peku se kolači. Osim dizanih kolača, makovnjače i orahnjače, tu su još keksi i kiflice. Na Badnju večer kiti se božićno drvce, krispan ili smrekova grana koju je domaćin kuće postavljao ispod raspela u sveti ugao, sveti vugel. Nakit kinč izrađivali su od papira, oraha, svilenih bombona i crvene jabuke božićnice. Ispod stola stavljala se slama. Na blagoslovljenoj slami igrala su se djeca. Na stolu su izrađivali križ od slamčica da bi u kući cijelu godinu bilo Božjeg blagoslova. Do tridesetih godina dvadesetog stoljeća mještani samostalno izrađuju jaslice za svoju obitelj. Jaslice u zagorskoj hiži smještene su ispod svetog vugla, u kojem se nalazi raspelo i dvije svete slike ili ispod božićnog drvca. Pozadinu jaslica prilagođavali su željama, najčešće motivima iz zagorskog kraja - od brijega do okućnice zagorske hiže, ograđene drvenim plotom. Unutar ogradice smještena je štalica izrađena od drveta, a na vrhu ukrašena zvijezdom repaticom koja pokazuje put trima svetim kraljevima.

Tradicijsku skupinu figura smještenih u središnji dio štalice čini sveta obitelj, Josip i Marija s djetešcem položenim u jaslice, a okružuju ih dva anđela koji navješćuju rođenje Kristovo. Posebnu notu dvorištu štalice daje mehn, mahovina, koju su skidali na sjevernoj strani slamnatih krovova. Kipi, figurice za jaslice, od davnina su rađene od debljeg papira.  

Običaj je da se na Badnjak posti te da se noć provede u bdjenju do ponoći kada mladi i stari odlaze na polnoćku. Dok se za Badnjak postilo, na Božić se i u najsiromašnijem domu našao barem komadić mesa. U to vrijeme u kući je bilo više hrane i svaka domaćica nastojala je pripremiti što bogatiji stol za svoje ukućane. Božić provode u najužem obiteljskom krugu, u miru i radosti, jer Božić je i danas obiteljski blagdan. Tek drugi dan Božića, na Štefanje, odlazilo se u čestitare.

Božićni blagdani završavali su na blagdan Bogojavljanja, u narodu poznat kao blagdan Sveta tri kralja.

Običaji su, od najranijih vremena ispunjavali jednu od svojih najvažnijih uloga, čuvanje identiteta pojedinog kraja. Oni nastaju, traju i mijenjaju se, ali u suštini zadržavaju svu simboliku proteklih vremena usklađenu s današnjim načinom življenja u Hrvatskom zagorju.

(Anita Paun Gadža)