Vijesti iz muzeja, br. 10, 2025.
Časne sestre Družbe Kćeri Milosrđa u Velikom Taboru
Kasnosrednjovjekovni plemićki grad Veliki Tabor u svojoj je gotovo šesto godina dugoj povijesti promijenio brojne vlasnike i korisnike, od kojih su svakako najpoznatije bile velikaške obitelji Celjski i Rattkay te slikar Oton Iveković. Međutim, široj je javnosti manje poznato da su dvorac koristile i časne sestre te da je u njemu punih sedam godina bio smješten samostan.
Oton Iveković bio je posljednji privatni vlasnik Velikog Tabora. U njemu je živio od 1919. do 1935. godine. Njegov sin Tomislav Iveković prodao je 25. travnja 1938. godine dvorac i sedam jutara pripadajućeg zemljišta Banskoj upravi Savske banovine. Za privremenog upravitelja grada imenovan je vinagorski župnik Ivan Vukina. Njegovim su zalaganjem 5. kolovoza 1938. godine u Veliki Tabor došle časne sestre Družbe Kćeri Milosrđa Trećeg reda svetog Franje iz Blata na Korčuli, kojima je dvorac predan na uporabu. Idućeg dana, 6. kolovoza, održan je blagoslov Velikog Tabora i svečano otvorenje filijale Družbe Kćeri Milosrđa pod nazivom Preobraženja Gospodinova. U to su se vrijeme u samostanu nalazile samo tri časne sestre (Jelisava Dulić, Hosana Bezjak i Karmela Bačić).
Nakon njihova dolaska, u dvoru je uređena kapela u kojoj su održavane mise zadušnice i ostala religijska služba. Časne sestre su obrađivale zemljište uokolo grada te su pomagale pri obnovi i uređenju dvorca kako bi se on osposobio za stanovanje. Kada su ga uspjele donekle urediti i opremiti, dvorac su počele koristiti ferijalne kolonije, a časne su sestre brinule o djeci koja su dolazila na jednomjesečni ili dvomjesečni boravak. U prosincu 1940. godine u dvorcu je boravilo trinaestero djece. Istovremeno, u Velikom je Taboru bila uređena i domaćinska škola koju su pohađale djevojke iz obližnjeg Desinića.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Veliki Tabor nalazio se u nadležnosti Ministarstva urudžbe NDH-a. Budući da je u ratu mnogo djece ostalo bez roditelja, navedeno je Ministarstvo odlučilo da se u Velikom Taboru smjesti državni dječji dom te da se časne sestre brinu o ratnoj siročadi. Časna sestra Mira Baraković imenovana je ravnateljicom doma, a sestra Eufemija Radovčić ekonomom. U njemu je 1944. godine bilo smješteno 93 djece, a čini se da je broj siročadi ponekad dosezao i preko 150. Uglavnom se radilo o muškoj djeci, podrijetlom iz Bosne, Like i Korduna, u dobi od tri do dvanaest godina.
Broj časnih sestra u tom se periodu također povećao, pa se 1944. godine o djeci brinulo osam časnih sestara i jedan svećenik. Djeca školskog uzrasta pohađala su pučku školu u Desiniću sve dok odlukom Ministarstva prosvjete NDH-a nije 19. kolovoza 1944. godine u Državnom dječjem domu u Velikom Taboru otvorena osnovna škola s četiri razreda, pod upravom škole u Desiniću. Za prvu učiteljicu imenovana je sestra Salvatora (Cvijeta) Ribić, koja je s radom započela 12. listopada 1944. godine.
Osim što su brinule o djeci, časne su sestre potajno pomagale i partizanima koji su dvorac koristili za tajne sastanke i čuvanje vojnih zaliha. Unatoč toj suradnji, nakon završetka Drugoga svjetskog rata i uspostave socijalističke Jugoslavije, vlast je odlučila da one moraju napustiti Veliki Tabor. Otišle su 25. studenoga 1945. godine, a samo tri dana kasnije prihvaćena je ostavka sestre Salvatore (Cvijete) Ribić, koja je još uvijek radila kao učiteljica u školi smještenoj u Dječjem domu. Nakon njezina odlaska, za novu učiteljicu izabrana je Silva Marjančić iz Čreta koja je na tom radnom mjestu ostala sve do ožujka 1946. godine kada je dom zatvoren, a djeca preseljena u obližnji Bežanec.
(Renata Dečman)
Ljeto u Galeriji Antuna Augustinčića
Završena izložba Zbirke Salona Galerije Antuna Augustinčića u Galeriji grada Krapine
Galerija Antuna Augustinčića uspješno je završila izložbu Zbirke Salona Galerije Antuna Augustinčića u Galeriji grada Krapine. Postamenti, skulpture, grafike, slike i dva video rada vraćeni su u Studio GAA-a te se ponovno mogu razgledavati u sklopu stalnog postava Zbirke Salona. Tom je prilikom postav proširen na prostor za povremene izložbe u Studiju, gdje se mogu vidjeti izabrani eksponati koji su bili pohranjeni u muzejskoj čuvaonici.
*
Koncerti u sklopu Klanjec art festa
U srijedu, 27. kolovoza 2025. godine, u sklopu drugog izdanja Klanjec art festa, u organizaciji Kulturnog centra Klanjec, Kuće Klajn i partnera, održani su koncerti Zagorje Blues Etno Festivala u unutarnjem dvorištu Galerije Antuna Augustinčića. Posjetitelji su mogli uživati u ugođaju klanječke ljetne večeri pod zvjezdanim nebom te glazbenim izvedbama Riccarda Staraja, Vida Kotarskog i Nikole Šrajbeka te Bluzskuls benda.
Program je u 20:30 otvorio Riccardo Staraj, koji spaja blues inspiriran američkim cestama, gradovima i pustinjama s domaćim mediteranskim prizvukom koji pruža poetične poglede na Kvarner i njegovu Mošćeničku Dragu. Uz glazbene interese napisao je desetak knjiga poezije, dvije monografije, jednu biografiju te niz putopisa i turističkih kataloga. U intimnoj atmosferi unutarnjeg dvorišta Galerije nastupio je u pratnji gitarista Marka Sedlaka.
U 21 sat nastupili su Vid Kotarski i Nikola Šrajbek. Duo veže dugogodišnja glazbena suradnja, a u repertoar im ulaze kompozicije i skladbe iz tamburaške, klasične te pop i rock glazbe.
Večer je zaključio bend Bluzskuls, koji je nastupio u 21:30. Bend je sastavljen od glazbenika koji se, osim profesionalnog bavljenja glazbom, bave i edukacijom mladih budućih glazbenika. Posljednjih dvadesetak godina okupljeni su oko Poprock škole i Međunarodnog blues kampa za mlade Lonjsko polje, gdje rade kao mentori. Bend čine Vedran Žanko na gitari i vokalu, Željko Đeverlija Gero na bas gitari i vokalu te Miroslav Miro Dimić na bubnjevima.
*
Priprema izložbe U potrazi za mirom
Galerija Antuna Augustinčića ulazi u jesenski izložbeni program. U tijeku su pripreme za izložbu povodom obilježavanja Međunarodnog dana mira i tradicionalnog programa Uz Mir za mir. Ove godine posjetitelje očekuje izložba U potrazi za mirom, u sklopu koje će u Galeriji posjetitelji moći razgledati skulpture, slike i fotografije ukrajinske obitelji Maslyk.
(Luka Veić)
5. ROK na Hušnjakovu u Muzeju krapinskih neandertalaca
Muzej krapinskih neandertalaca i ove je godine, u sklopu 5. ROK-a na Hušnjakovu, organizirao zanimljive edukativne radionice za djecu i odrasle. Taj program namijenjen obiteljima s djecom održavao se tijekom pet dana, od 26. do 30. kolovoza, te sadržavao različite aktivnosti kroz koje se sudionici upoznaju sa zanimljivim muzejskim temama. Svijet fosila i minerala te život pračovjeka neandertalca nepresušna su inspiracija za osmišljavanje interaktivnih radionica u kojima se istražuje i kreativno izražava. Uz obilazak stalnog muzejskog postava i Nalazišta Hušnjakovo, sudionici su se i ove godine usavršavali u vještini izrade neandertalskog koplja, upoznali su zanimljive fosile na likovnoj radionici Otisak prapovijesti, a velika radost bila je prisutna i na terenu gdje se organizirala potraga za fosilnim školjkama, svjedocima Panonskog mora. Jedan dan bio je posvećen mineralima koje su djeca iskopavala i proučavala, a u sklopu programa održana je i radionica o evoluciji čovjeka na kojoj su mladi zaljubljenici u prapovijest, sa svojim majkama, očevima, djedovima, bakama i tetama, imali priliku proučavati replike fosilnih lubanja ljudskih predaka i njihove rekonstrukcije. Uz stjecanje znanja o osnovnim obilježjima razvoja čovjeka, sudionici su kreativnost iskazali modelirajući u glini, izrađujući glave različitih izumrlih vrsta australopiteka i neandertalca.
Edukativan program, koji već petu godinu zaredom na Hušnjakovu okuplja djecu i odrasle, završio je subotnjim izletom u Rude i obilaskom Rudnika sveta Barbara. Kao i svake godine, peti je dan programa rezerviran za izlet, a nakon Lepoglave, špilje Vindije, špilje Veternice i Radoboja, ovogodišnji sudionici doživjeli su autentični rudarski prostor Rudnika sveta Barbara, u mraku i hladnoći rovova Sveto Trojstvo i Kokel, prolazeći kroz 350 metara podzemnih tunela starih nekoliko stoljeća.
Uz učenje kroz igru, istraživanje, druženje i zabavu, Radionice za odrasle i klince ponovno su povezale različite generacije, a Hušnjakovo je postalo mjesto stvaranja nezaboravnih uspomena. Obilazak stalnog postava Muzeja krapinskih neandertalaca, koji svojom atraktivnošću privlači posjetitelje različite dobi te ostavlja pozitivan dojam kako na odrasle, tako i na djecu, upotpunjen interaktivnim radionicama u prirodi, pokazao se kao izvrsna kombinacija za stvaranje potpunog doživljaja prapovijesti. Uz povezivanje različitih generacija, organizacijom izleta na završetku programa stvaraju se i veze između krapinskog muzeja i drugih značajnih hrvatskih lokaliteta i baštinskih ustanova, čime program uistinu dobiva na vrijednosti i značaju. Za sljedeću se godinu također očekuje veliki interes, oko tridesetak sudionika željnih učenja o arheološkim, geološkim i paleontološkim temama. Pojedine obitelji se tako po prvi puta upoznaju s krapinskom prapovijesnom pričom, no većina se vraća te su brojni pojedinci, sudjelujući u programu i nekoliko godina zaredom, postali pravi prijatelji Muzeja.
Ovogodišnji ROK na Hušnjakovu vodile su muzejska savjetnica pedagoginja Lorka Lončar Uvodić i kustosica pedagoginja Mirjana Biljan, u suradnji s ostalim djelatnicima Muzeja.
(Lorka Lončar Uvodić)
Donacija Alme Orlić
Alma Orlić, Uz potok, Zagreb, 1964., ulje na platnu,
MSB 5190
Likovna zbirka Muzeja seljačkih buna je u srpnju, zahvaljujući velikodušnoj donaciji Alme Orlić, postala bogatija za 61 predmet. Alma Orlić poklonila je Muzeju slike i crteže nastankom i tematikom vezane uz Hrvatsko zagorje.
Alma Orlić slikarica je i restauratorica. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti 1961. godine u klasi Marina Tartaglie. Karijeru je započela u Restauratorskom zavodu JAZU-a, gdje je volontirala i radila 15 godina. Profesionalni put nastavila je u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je bila konzervatorica te, nakon toga, voditeljica restauratorske radionice (1989. – 2001.). Za postignuća u muzejskom radu 2010. godine dodijeljena joj je nagrada za životno djelo Pavao Ritter Vitezović Hrvatskog muzejskog društva.
Alma Orlić imala je 60-ak samostalnih izložaba i sudjelovala na 260 skupnih izložaba. Za slikarski je rad dobila više međunarodnih i domaćih nagrada. Teme njezinog slikarstva nalaze se oko nje, bilo da se radi o ljudima, cvijeću, predmetima koje je restaurirala ili pak o pejzažima. Donacija Muzeju seljačkih buna obuhvaća 21 ulje na platnu i 40 crteža. Svi crteži potječu iz 1963. godine, nedugo nakon završetka Akademije, kada se i izražavala prvenstveno crtežom. Na njima susrećemo Boženku, Katicu i Udovca, Danu i Pepicu. Svakodnevicu Zagorja upoznajemo kroz crteže zubljanja lišća i slaganja vijenaca, ali i crteže muzikaša. Sveti Martin je na crtežima okružen nimfama.
Ulja su nastala u vremenskom rasponu od 1964. do 2007. godine, a na njima otkrivamo Zagorje u jesen, u smiraj dana, dok se budi, ulazimo u unutrašnjost drvenih kućica u kojima je cvijeće, toliko prisutno u Alminom slikarstvu. I na uljima susrećemo lica Boženke, Katice i Udovca te lik Zvonarice, pun života. Sakralna tematika, bitan dio Alminog opusa, našla se ovdje kroz slike Gospe, Svetog Martina i raspela.
Donacija predstavlja značajan doprinos našoj Likovnoj zbirci, a javnost će ju moći upoznati po završetku radova na obnovi Muzeja, kada će biti priređena izložba. Radujemo se trenutku kada ćemo vam predstaviti Zagorje viđeno očima Alme Orlić te zahvaljujemo donatorici i njezinoj obitelji.
(Vlatka Filipčić Maligec)
Tradicija i umjetnost: radionica Slikajmo vinom
Vinarstvo i vinogradarstvo duboko su ukorijenjeni u kulturnoj baštini Hrvatskog zagorja. Male obiteljske klijeti, vinogradi razasuti po brijegima i tradicija zajedničkog rada dio su identiteta tog kraja. Proslava svetog Martina, zaštitnika vinara i vinograda, ključni je događaj u vinarskom ciklusu koji označava kraj vinogradarske sezone i proslavu dolaska mladog vina. Krštenje vina i danas se obilježava kroz manifestaciju Martinje v Kumrovcu, a autentičnim postavom s kraja 19. i početka 20. stoljeća Muzej „Staro selo“ Kumrovec idealno je mjesto za oživljavanje takve tradicije. Povodom tog događaja osmišljena je radionica Slikajmo vinom koja na jedinstveni način spaja tradiciju i umjetnost, a odraslima daje priliku da se upoznaju s muzejskim sadržajem na kreativan način, kroz umjetničko izražavanje.
Radionica Slikajmo vinom veže se uz stalne postave vinarstva i vinogradarstva te pomalo zaboravljenu slikarsku tehniku vinorela, odnosno slikanja vinom. Osim starih alata korištenih za obradu vinograda i predmeta vezanih uz bačvarstvo i podrumarstvo koji se mogu vidjeti prolazeći kroz Muzej, radionicom se otkriva više o povijesti i upotrebi vina kroz povijest. Uz upoznavanje tradicionalnih zagorskih sorti, načinu njihova dolaska u naše krajeve, posebno je naglašen aspekt vina kao alata koji umjetnici koriste u svojim dijelima kroz prošlost. Za proizvodnju kvalitetnog vina i umjetničkog djela uz određena znanja i vještine jednako su potrebni strast i emocije.
Povijest prikazivanja vina i vinove loze u umjetnosti seže sve do drevnog Egipta. Jedan od najranijih slikovnih prikaza vinarstva i vinogradarstva pronađen je u Staroegipatskoj grobnici Sennefera, koja je poznata i po nazivu Tomb of the Vineyards (Grobnica vinograda) koji datiraju iz 15. stoljeća prije Krista. U antičko se doba na grčkim vazama često prikazivao bog vina Dioniz, koji je simbolizirao životnu radost, dok je za Rimljane isto značenje imao Bakus. Vino i vinova loza sveprisutna su tema u renesansi i baroku. Od posebnog su značaja remek djela poput Bakha Michelangela Merisija da Caravaggia te Bakha i Arijadne Tiziana Vecellija. Crveni vinograd u Arlesu djelo je poznatog nizozemskog slikara Vincenta van Gogha, ujedno jedino koje je za života prodao, dok je Johannes Vermeer često slikao svakodnevne prikaze s čašama vina. Danas se veza između vina i umjetnosti upotpunjuje na različite načine. Vino više nije samo motiv na platnu, već i inspiracija za kreiranje novih formi umjetnosti.
Umjetnici su još u doba renesanse vinu dali dvostruku umjetničku vrijednost, koristeći ga ne samo kao motiv, već ga direktno ugrađujući u slike kao slikarski materijal. Vino je bilo dostupno, a zbog svojstva da ostavlja trag, koristilo se za pisanje i slikanje, sve do otkrića umjetnih boja, kada vinorel postupno pada u zaborav. Danas se polako vraća u modu. Organiziraju se likovne kolonije i radionice, a neki umjetnici koriste vino kao boju u svojim radovima. Naziv vinorel nastao je spajanjem dviju riječi: vino i akvarel. Radi se o slikarskoj tehnici u kojoj se vino koristi umjesto boje. Kistom se nanosi na papir, a, ovisno o vrsti vina, mogu se dobiti različite nijanse, od nježno ružičastih tonova rosea, preko zemljanih i smeđih tonova bijelog vina, pa sve do dubokih ljubičastih i crvenih boja crnog vina. Vino se može koristiti samostalno ili razrijediti s vodom kako bi se postigli svjetliji tonovi i prozirnost. Slike imaju poseban karakter jer s vremenom, zbog oksidacije, dolazi do promjene tonova. Kao što vino zrije, tako je i za vinorel potrebno vrijeme da sazre.
Radovi nastali na radionici Slikajmo vinom slave tradiciju vinarstva na suvremen način, postaju most između prošlosti i sadašnjosti te spajaju umjetnost, prirodu i bogatu kulturu vina na području Hrvatskog zagorja.
(Mateja Harapin)